Ima već jedno duže vrijeme od kada hrvatsku javnost (ne ću o drugima) izluđuje novokovanica: Zapadni Balkan. Svi o njoj znaju sve i svi o njoj ne znaju ništa. A baš smo bili pomislili da o tom duhu, ponovno puštenom iz boce, ništa više ne ćemo trebati učiti. Protutnjao rat, protutnjao i duh nasilnog bratstva, jedinstva i svega onoga što čini nasilje. Na žalost sada je taj duh ponovno tu i trebamo ga odgoniti što dalje od sebe. Sa sobom nosi sluganstvo, blud, pokvarenost i još mnogo toga. Ovih dana u javnim glasilima u BiH imamo priliku čitati napise koji se pretvaraju da dotiču ta područja. Ustvari…
Jedna djevojka, tuđinka, skončala je svoj mladi život na brutalan način na Zapadnom Balkanu, kako bez ikakva pitanja počeše nazivati određena područja. Tu djevojku iskorištavali su svi koji su je se mogli dočepati. Granice ni u ćudorednom ni u zemljopisnom smislu nisu postojale. Dok se sve to događalo, društvenih vlasti nije bilo nimalo briga. Znalo se tko se u susjedstvu time bavi, ali se o svemu šutjelo. Uzbuna je samo nastala kada se spoznalo da je jedna od tih djevojaka mrtva i da je zarazila svakovrsnim bolestima velik broj ljudi. Javna glasila počela su bubati o tomu. Naklada, gledanost i slušanost naglo su im porasli. Time i prihodi od promidžbe. Među svim tim glasovima najslabašniji su oni koji pokazuju neko sažaljenje nad nesretnom djevojkom. Svima kao da je svejedno što je netko na takav način, izgleda silom, zarađivao svoj svagdanji kruh. A to je ono bitno pitanje. Tko ili što nastoji ušutkati ono ljudsko u nama? Kako to da se opipljivo osjeća žal za onima koji su se zarazili iskorišćujući drugo ljudsko biće, a ne žal za tim ljudskim bićem? I hoćemo reći da nismo na Zapadnom Balkanu? Ma, daj! Ispričavam se, zapravo i nismo. Mi smo na Zapadnom Balkančiću. Ovo je »mila majka« prema onome kako će nam biti kada stignemo na taj Zapadni Balkan. Ne će nas tada izvući prozirna priča da su nam sve namjestili neki tamo tuđinci koji su ovamo došli za velike novce i nije ih briga ni za što. Na stranu ima li ih ili nema takvih, tko nas tjera vjerovati njihovim riječima i raditi gnusne stvari? Valjda smo odrasli ljudi!?
Kad su u pitanju Hrvati u BiH, onda nam CIA poruči na svojim Mrežnim stranicama da nas je 300.000 manje nego prije rata. Vjerojatno je to istina. Sada možemo kukati zbog toga, ali čemu? I nadalje će nas biti isto. Taj poguban podatak može popraviti samo naše drugačije ponašanje. Počnimo stvari nazivati pravim imenom. Neka ona nesretna djevojka bude nesretna djevojka, a oni koji su je iskorištavali bludnici, pustopašnici i tomu slično. Jedan je to od načina da počnemo zaustavljati svoj put u taj Zapadni Balkan koji nam neki izvana, ali i iznutra namijeniše. Pobjegnimo što prije i s ovog Zapadnog Balkančića. Počnimo cijeniti svoje velike ljude, svoje velike zamisli, svoje velike uspjehe, pa ćemo znati početi cijeniti sve to i kod drugoga. Samo onaj tko pod svaku cijenu želi zadovoljiti svoje nagone, ne će shvatiti o čemu ja, o čemu mi, uopće govorimo. Njima je svaka riječ nerazumljiva. Oni se zanose zlom i padaju velikim skokovima u ništavilo.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 22. studenoga 2004., 21.00 – 21.45