Miljenko Stojić, Dobro jutro, kolonijo, DHK HB – Dan, Mostar – Zagreb, 2006.
Piše: Zdravko Kordić
Stojić svoju knjigu piše iz perspektive već prepoznatljiva njegova ranijega pjesničkoga rukopisa u kojem se zrcale pojmovne sintagme, priče običnih ljudi, vremena u kojem zgusnuto živimo, a druga je dobrodošla protega ove knjige lirski zov, molitva, misaono-slikovite metafore i metonimije. Pjesnička konstelacija i konstatacija je tradirana biblijskom jednostavnošću kao jezik koji je iznikao i koji ponire u puk iz kojega pjesnik potječe; ne bismo mogli reći da se konkretno pjesnik obraća porukom i polukom nekom pojedincu, no njegova poetika oscilira od zemaljskih, nacionalnih tema pa do odlazaka, molitava i astralnih uzleta. Jezik je jednostavan, no odveć pojmovan.
Stojić rasprostire svoju domoljubnost, godinama poslije, razliježu njegovi stihovi prostorom, vremenom, obrubljenom i obljubljenom hrvatskom tmicom. Ovdje se raspreda povijesnost povijesti, sučeljava sam sa sobom; iznosi svoje mišljenje i provjerava ga kod predaka, provjerava ga netom prohujalim vremenom i olujama, ali ga provjerava i budućnosno. Potiho zavuče u sebe po koji strah i po koji mrak, pa onako epski mrk »otječe ustrajno prema jugu«. Jug je epistolarna ptica svjetlosti – svjetlost je potamnila krv. Rat je zločinački iskorak u hrvatsko ne-vrijeme i u hrvatska prostranstva. Opstoji unutarnji seizmograf, dinamičko kontrapunktiranje vanjskoga i nutarnjega; tmice i svjetlosti – i ono je povezano pojedinačnošću i kolektivitetom. Povezano je usudom!
Gotovo pričalački zapitan, neposredno opsežan i opsežno neposredan Stojićev stih postaje bit odlučnosti i odlučnost našega bivstvovanja kroz stoljetni identitet. Pjesnik se giba povijesnim usudom, ne svagda sigurnim korakom, ne svagda sigurnom riječju – ali nema pjesni od poraza. Događaji su nas zatekli, zapljusnuli svojom surovošću i sirovošću, ponekoć i pretekli, ali naš branik sustiže tu surovu zbilju – a branik je vojak i pjesnik. Oni su tu da postignemo ciljeve, tu je naša Majka milosnica, tu je naša molitva i krunica! Oni nas uzdižu božićno – kao dijete koje od ushita zadrhti pred svjetlošću božićnoga drvca; oni nas uzdižu smjerno vazmeno, pored duševne i tjelesne zbilje – transcendencija je onaj obuhvatni identitet zrcaljenja:
»Gledali smo se u oči, Vukovare, ti i ja...
...hoće li nas sve zajedno Bog pomiriti s drukčijima?«
(Godinama poslije)
U ove stihove je nakapala i nahrupila zbiljnost posljednjih desetljeća, poglavito; ali su i ovi stihovi kapili i kape u zgoljnu prostorvremensku protegu Stojićeva habitusa i egzistencijala. Oni kaplju hrvatsku zbilju! No, on ide i dalje u povijest ističući ikavicu kao gordi hrvatski identitet:
»Roditelji su moji govorili ikavicu, onako prirodno i lijepo,
bilo je tako i s njihovim roditeljima, i s njihovim, i s njihovim...
Šumi ikavica u meni kao ponornica Hercegovinom...
...Pijem čašu crnoga hrvatskog vina i pjevam kroz polje, kroz goru.«
(Ponuda)
Posve prirodno ove stihove ističe i Boris Biletić koji pripada istarskoj hrvatskoj ikavici. Ovi stihovi su dopustili zaigranost, razigranost pjesme u njezinoj cjelovitoj strukturalnoj ljepoti, u i kroz njezinu nutrinu iskazuje se prošlosno kao ono svjetleće u zoru današnjice – kao odjek jastva i bivstva.
Pjesnički i čitateljski povijest se ispovijeda isponova, pjesnik se zapravo ne obraća nekom konkretnom subjektu, pjesma kani biti poduka i pouka, ali su »velike riječi u srcu, olovka koja slabo piše« - ali, ona ipak piše pjesmu kroz priču i priču u pjesmi.
Ponekoć su Stojićeve pjesme nagomilane, jezikoslovno i lingvistički poduge; ponekoć one prate »u stopu naša lomna djela«. Ćuti se ovdje ipak dah i duh svježine koji napreduju paradoksalno iz »kolonije« - ali također ta hrvatska svježina kolonizira svijet, i to tragični usud, pored kojega Stojić ne prolazi kao nijemi pjevač.
Mudraci i sloboda prelaze prag »dvadeset prvog stoljeća,/ a za slobodu i dalje nesmiljeno robijamo.« »Oduvijek sam htio dalekim morima ploviti« - poručuje nam, ne samo Stojić, već i njegova lanterna, plamičak i plamen iz njegove sobe, iz njegove nutrine, iz stvaralačke radionice.
Onda molitva; molitva za mene, za tebe – i: »zrcalit će se pobjeda, uskrsnuće i vječnost./ Zaboravit će se tada sva lutanja i sve plovidbe,/ život će kao suton na obzorju gorjeti« (Naša molitva). Evo zbiljske i nadrealne slike u jedinstvenu stihu kojega Stojić treba još više prispodobljivati.
Došašće pjesme pročišćene mora biti svagda razastrto na pjesničkoj trpezi. Mimetičko podržava samo rane inih i općih mjesta – a one trebaju zacijeliti – one nasušno trebaju pobjedu. Pamćenje i upamćenje je tu, ne radi zluradosti, već da iskuje i iziskri pjev ranjene vatre, pjev ranjenoga bića. Tako se kroz ovu knjigu Stojić otvara zovu lirike.
Osvit, 1-4, Mostar, 2008., str. 142. – 144.; Zdravko Kordić, O starini i sudbini, Općina Grude – Naklada Vlado Vladić, Grude – Zagreb, 2014., str. 105. – 107.
