Tuđi pločnici pod nogama,
glava si kući u domovini,
tako je jednostavno moralo biti.
Svako malo stizala je milicija,
odvodila je mamu, tetku...
otac je počivao u grobu,
kotrljala se uobičajena naša zbilja.
ULICAMA TOGA GRADA
Razlomljeno vrijeme, razlomljeni grad,
i nadalje s ratnim ožiljcima na licu,
s dušom koja u ritmu jeseni diše.
Pred Kosačom uobičajena večernja vreva,
puno pasa i nešto djece oko spomenika palima,
tu gdje je trebala ponosno stajati katedrala.
Na platane prilijepljene svježe osmrtnice,
Austro-Ugarska je odlepršala još davno,
kao da mi šapću okolne oronule zgrade.
Ne bih danas pošao nijednim mostom,
zamišljam predturske crkve u okolini,
u gradu Mostaru Neretvom kupanim.
Putuje on njome dolje prema jugu,
pozdravljaju ga kršni Neretljani,
svoji na svome svim silama unatoč.
ĆASKANJE SA SAMIM SOBOM
Mijenjam prošlo izdanje časopisa,
tamo na polici s knjigama.
Treba ustupiti mjesto novome,
iako ne znam je li bolje od bivšega
i ne da mi se uopće istraživati.
Staro je prošlo, novo došlo, i to je to.
Otvaram Sveto pismo na nekoj stranici,
čitam riječi koje čuh još u djetinjstvu.
Jesu li i one za kut?
Rukom mrsim kosu,
gledam omiljenu sliku mora,
davno je već spremih kamo treba.
I ona bi spadala u prohujale stvari.
 A PROMIČU KUĆE, LJUDI, POLJA... | [ ] | 981 kB |
Matei Jelić
Nakon prvoga plača,
nakon prvoga jasnog pogleda,
na vrh ti jezika sjeda riječ.
Hrveš se s njom danima,
onda je nenadano izbaciš,
a oni su nasmijani i sretni.
U muci konačno si ju rodio.
Godinama ju kasnije pitomiš,
daješ ju i primaš istodobno,
onda kažu da si odrastao,
možeš sjesti u društvo s njima.
Ona te učinila čovjekom.
Stoga što god bilo, čuvaj riječ,
ne daj da ti je bahato uzmu.
Ako treba, umri zajedno s njom,
bez nje si već mrtav iako hodaš.