TO JE TAKO
Na zidu mi sobe poklon-goblen,
lađa se bori s valovima,
ja sam se borio sa životom,
tih tamo nekih godina.
I nije mi sada žao.
More sam uvijek volio,
za valove nije me bilo briga,
U petak 22. ožujka 2024. održan je u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, u okviru 33. svečanosti Pasionske baštine, tradicionalni susret Lirika Velikog petka tijekom kojega su čitane izabrane pjesme pjesnikinje Ivane Dizdar te pjesnika don Stanka Jerčića, Stjepana Lice, fra Miljenka Stojića, don Ivana Marijanovića, Daniela Načinovića i Vlade Vladića, sve nadahnute Kristovom mukom. Pjesme u izboru književnice Tuge Tarle prigodno objavljujemo u idućim danima. (hkv.hr)
 lirika-velikog-petka.pdf | [ ] | 241 kB |
Čitao sam kako si smjerno otišla na nebo,
bez buke, uživanja u svojoj nadmoćnoj veličini,
žalila si samo one koji ništa razumjeti ne će,
ljude čije su oči zasjenjene, a duša prazna.
Ne znam jesi li žalila i mene ili se oslanjala na me,
krhak sam ja i loman, zaboravljam često usmjerenje,
a puti su prašnjavi i teški, još k tomu varljivi.
Hoće li nekada netko pokazivati moje stope
ili ću samo biti prolaznost bačena u vjetar?
Ne zamjeri na ovom mom bolno jasnom pitanju,
daleko od toga da ti se želim postaviti uz bok,
tek se ogledam u tvojoj dubokoj mudrosti,
pitajući se je li išta od nje palo na me?
Griješio sam mnogo i zemlje se držao čvrsto,
| slijedim-te.pdf | [ ] | 1678 kB |
NJEZINE RUKE
Kao kora hrasta pred našom crkvom,
onako kako to pamtim iz djetinjstva,
bile su u molitvi sklopljene bakine ruke.
Molitvenik je stajao na ulaštenoj klupi.
Prohujale su godine, za nas ovakve,
drugima su tek došle i nestale u vjetru.
Shvatili smo da ne možemo promijeniti svijet,
njih nije briga, kada će biti ne znam,
shvatili smo da samo možemo promijeniti sebe,
oni trče i kažu da im je svijet u rukama.