GUTLJAJ BLIZINE
Možda se ruši svijet oko mene,
možda bih nekamo trebao bježati,
možda je sve samo puki privid.
Spopadaju me ove misli,
dok hladnoća caruje vani,
a vijesti sukljaju iz medija.
Ako ćemo pravo, onda me, Bože, ti cijepi.
Tada sam tek zaštićen i mogu biti spokojan.
Ovako stojim pred velikom nepoznanicom.
Kažu da ne vjeruju u tebe i žele me cijepiti.
Ako te nema, što će mi onda sve to?
Svejedno je ubio me Covid-19 ili neki drugi.
Naprotiv, ja bih da budem slobodan i odgovoran.
Zato, ti me cijepi, Mesija, ovoga Božića.
Imam ti ja puno tih bolesti pri sebi.
Nisam dobar prema tebi, drugima, sebi.
Očituje se to na različite načine i stid me je.
Ne izgovaram sada opravdanje, nego ispriku.
Stojim pred tobom kao ono pastiri u Betlehemu.
Bog sišao na zemlju i treba mu otvoriti srce.
Stopu po stopu gazili smo gustišem,
uvjeravali su nas da je bez mina,
bilo je to tamo negdje oko podneva,
u Promini, u Mratovu, kod Radasa.
Šutio sam i osluškivao vrijeme.
Ako je istina, svjedočenja kažu da jest,
onda su ih vodili ovim putem, svezane,
njih Hrvate, braća Hrvati podrijetlom.
Fra Radoslava Vukšića, ravnatelja gimnazije,
fra Fabijana Paponju, marnog profesora,
fra... nepoznatog jednoga, do sada,
te tri puna kamiona nevoljnoga puka.
Pričalo se odvajkada tako u selu.
Njih trojica odbaciše papiriće s imenima,
zrnca krunice, dijelove odjeće,
što puk revno skupi i pomno sakri.
Gonili su ih kao stoku na klanje,
da što prije dovrše taj dosadni posao.
U njihovim njedrima šumila je povijest.
Tamo od Krbave, Bleiburga, Vukovara.
Puk ih je primao radosna oka i ruku.
Velike biskupe, generale, bojovnike.
Oni su mu bili skroz u dnu srca.
Zato kada su odlazili ne osta praznina.
Iza njih osta naša vjera i sloboda.
Tvrde kao stijene Velebita i Huma.
Bit će tako sve do pamtivijeka.
Izlegli su se novi hrabri ptići orlići.
Iz gnijezda grijana njihovom ljubavlju.