Tuđi pločnici pod nogama,
glava si kući u domovini,
tako je jednostavno moralo biti.
Svako malo stizala je milicija,
odvodila je mamu, tetku...
otac je počivao u grobu,
kotrljala se uobičajena naša zbilja.
Stiskaš krunicu u džepu,
onu što ti ju dade baka,
sve je češće moliš i živiš.
Kada dođe u djevojačke godine,
»Vrijeme ti je ići«, reče majka,
»Oni nemaju duše, oni ne praštaju«,
a ti svjesna samo slegnu ramenima.
U duši ti zbog svega vrije otpor,
vratit ćeš se jednoga dana,
a njih tada biti ne će, zacijelo ne će.
Još jedne ružne vijesti u medijima,
o tvomu narodu, o tebi, o nama,
svraćaš pred lice Mu u staru crkvicu,
topli se duša, nazire se sloboda.
Miljenko Stojić
MoBa, XI, 11., Donji Mali Ograđenik, prosinac 2021., str. 20.