Oglasiše se ponovno bojne trublje,
one teške godine Gospodnje,
tisuću petsto sedamdeset osme.
Taman marno kosih na svojoj njivi.
Poljubio sam ženu, poljubio djecu,
uzjahao svoga vjernoga vranca.
I prihvatih oružje kao najdraže čedo.
Za ratnika nikada ne učih, tek za mir.
Gvozdansko mi posta novim domom,
a uokolo njega nalegli nevjerni Turci.
Bogu sam se molio i nisam se bojao,
ja sam na svome i tu ću navijek ostati.
Smjenjivali su se bojevi i juriši,
nismo uzmicali, ni za pedalj.
Pokušali su nas obrlatiti ponudama,
radije smo ginuli, padali ranjavani.
I onda više ničega nije bilo:
ni hrane, ni streljiva, ni nas,
a predstojao je odlučujući boj.
Dočekali smo ih na položajima,
zaleđeno gledajući im u oči.
Ostali su zadivljeni do dna srca,
oni surovi, prekaljeni ratnici.
Iskazali su nam stoga počast,
naš nas je katolički svećenik pokopao.
Znali su da smo ih pobijedili,
da više nikada ništa ne će biti isto.
Glas je pukao kroz prostor i vrijeme,
dosegao je obje strane granice,
čule su ga hrvatske uši i srce.
I bit će tako do kraja vijeka,
stajat ćemo mi Hrvati na položaju,
baš nas briga koja će sila nasrnuti.
Ja ću opet biti u tom postroju.
Miljenko Stojić
Hrvatsko slovo, 11. veljače 2022., str. 15.; Bojna blaženika na nebesima, Split, 26. travnja 2022.