Stara lipa, stari mačak na podnevnom suncu,
žive svoj život lijeno ispruženi, dostatni samima sebi.
I jedno i drugo zaželjeli se ptica, možda i ljudi.
Dotični ih, pak, puštaju u miru noseći svoje snove,
kad stignu kamo su naumili, možda znadnu odgovor.
Lipa nikuda ne će, za mačka ne znam,
mijau, mijau, oponašam glasanje u prolazu.
Mačak lijeno podignu očni kapak i opet ga spusti,
zna da mu nisam dorastao i ne će da troši vrijeme.
Puno je lakše u običnom ljudskom svijetu,
dok trepneš možeš skupo prodati rog za svijeću,
možeš što god hoćeš, samo uporan budi.
Okanimo se ipak mačka, promotrimo malo lipu.
Ona mudro šuti hlađena povjetarcem,
udomljava ptice, poglede prolaznika,
pruža im okrjepljujući mir u zamjenu za riječi.
Bilo bi dobro barem joj malo sličiti,
prazne su riječi, prazno je vrijeme bez učinjenog,
postojanost nas vodi prema oblacima i veličini.
Proteže se mačak te hitro skoči prema žbunju,
kada se vrati može ispričati što je bilo ako hoće.
Miljenko Stojić
Ivan Babić i Mihael Bily (uredili), 15. sesvetski pjesnički maraton, Knjižnice grada Zagreba – Knjižnica Sesvete, Zagreb, travnja 2022., str. 60.