NAŠI ČASI
- Detalji
- Kategorija: Periodika
- Objavljeno: Subota, 27 Siječanj 2018 10:21
- Hitova: 2412
DVIJE OBALE
Kad puca puška,
il' se netko ženi,
il' netko mri.
Bi tako odvajkada,
u zemlji humskoj,
zemlji ponosnoj.
DVIJE OBALE
Kad puca puška,
il' se netko ženi,
il' netko mri.
Bi tako odvajkada,
u zemlji humskoj,
zemlji ponosnoj.
1.
U Bosni nisu imali baš ništa, a u Umu još manje,
crkve i samostani spaljeni, sejmeni i dalje goropadni,
ali oni su tili udanuti život mučeničkoj svojoj zemlji,
čeka i je prolistali dub i ogromno nebo nad njim.
Krenuli su odlučno iz Bosne, iz Kreševa,
dana 19., miseca svibnja, godine 1844.
Tako kažu stari ljetopisi i naroda mudrog sićanje.
Poput goluždravi tića stigli su razorenom gnjizdu,
sa suzom radosnicom u muškom tvrdom oku,
sa svojim pasićem i odilom svetoga Vrane.
Glas se pronija Mostarskim Gracem, Čerigajem,
glas se pronija Umom, Dalmacijom,
Gledao sam sijače toga dana,
bahati, ledeni i beskrajno ljigavi,
a oni se ustobočili iza njih,
kažu, međunarodna su zajednica.
Skupa su s prijezirom sijali sjeme,
zlo, kao i njihova ropska duša.
Drhtao sam nijemo sluteći posljedice,
Svanjivala je kasna proljetna zora,
u ruci se klatile školske knjige,
polje osuto injem u sumaglici,
moje širom rastvorene dječje oči.
»Probudi me«, tiho mi šapnu,
zastah zanesen i odlučih,
stihovi preplaviše glavu,
zaživi moja prva pjesma.