Print Friendly, PDF & Email

MIRISI JUGA

Opet večeras o svojoj sobi razmišljam.
Možda zbog toga što je vani bura,
možda zbog toga što me život ščepao,
ima tisuću tih možda, a tako malo odgovora.
Svejedno, meni je tek važno da miriše na jug,
dunje, naranče, more, masline, kamen, sunce...
Držim uspomene na policama uz knjige,
sjećam se kako je sve doplovilo do mene,
što mi to danas zapravo znači i dokle tako.
Čujem da već govore: dobro se još drži,
a ja im se čudim, jer mladić sam u duši,
znate, onaj u punoj snazi, spreman na sve,
pa zar to ne vidite, brižni moji poznanici?

Dok ovo ispisujem marno, polako,
kiša mi stala uporno kuckati o prozor,
onako sjetno, kao nekada u Jeruzalemu.

Vrijeme je udahnuti opet mirise juga,
nakon toga baš me briga za sve, ljudi moji!

 

SLIJEDIM JE

Pukla noć cestom,
glazba neka tiho svirucka,
vozilo stameno juri odredištu.
Ja negdje visoko u oblacima,
svjetlo nježno miluje crtu,
bijelu kao snijeg u planini.

Puno ona meni znači,
shvaćam dok vijuga.
Sada je to kralježnica života,
blizina što otuđenost razbija.
Osjećam puno toga i slijedim je,
ovog kasnog noćnog časa,
u nečijem toplom kraju.

Zvijezde ne mogu taknuti,
mogu im samo mahnuti,
doći ću ja jednog dana gore,
s pregrštom smijeha i bistrine.
Pričekajte me i ne žurite,
moji krajevi i vaši su krajevi,
moja ruka i vaša je ruka,
nek' se nebo sljubi sa zemljom.

 

ONAKO, U PROLAZU

Mišljah da je intelektualka,
negdje tamo oko podneva,
u prepunom tramvaju br. 4.
Ozbiljno je, naime, čitala knjigu.
Njezin me naslov tako ohladi,
unatoč puno nabubrenih listova.
Vraća se dotična očito iz kupovine,
namirnice vire iz i kroz vrećicu.
Predmnijevam, čekaju je dječica doma.

Ne će im valjda pričati iz ove knjige,
neke druge njima trebaju, zaboga.

Okrećem se jurećim izlozima,
krezubo mi se u lice smiješe.
U kakvom sam ja ovo gradu danas?

 

VREMEPLOV

Ona je gledala mene, ja sam gledao nju,
u trgovini narodnog magazina, drugovi kažu.
Preko puta sam nekada sjedio s prijateljem,
njega više nema, netko je drugi sada tamo.
Pokušavala mi je odagnati sjetne misli,
objašnjavala traperice ovakve i onakve.
Vrtio sam glavom i uljudno se smješkao, dok:
»Te mi dajte, ovakve kakve nekada bijahu«.
Čudno me pogledala radeći svoj posao,
a ja bijah sretan jer ih ugledah u kutu.
Vraćao sam se kao dijete s igračkom u ruci,
prepun slatkoga daha vremena u odlasku.
A kad se sve to zbude i dalje će život teći,
samo ću ja s anđelima prepričavati ovu priču.

 

SVOJE
       Stojanu Vučićeviću

Domovina se uvijek braniti može,
kako gore s nebesa, tako i ovdje.
Ona je srž tvojih dubina,
rastvorena knjiga najljepših pjesama.
Samo, budi njezin vjerni vojnik,
uvijek spreman na mrtvoj straži.
Bez nje si, zapamti, stalno siroče,
ma kamo god da zanesen kreneš.
Sveti se Pavao tiho smješka,
jer uvijek je, i u pogrješci, volio svoje.
Pruži svoj korak i ne boj se,
bilo puka kuca u tvojim njedrima.

 

U ZRCALU

Listam danas opet neke portale,
knjige listati nema smisla,
tražim istinu o tebi, o sebi,
domovino moja, brigo preduboka.

Lagali su mi teško, preteško,
ti si bila dotle zabrinuta,
možda im ipak povjerujem,
možda me strah zaslijepi.

Ma nije bilo moguće,
srce mi je nešto drugo šaptalo,
nešto sam i čuo od starijih,
nešto se samo od sebe otkrilo.

Slagao sam tako šareni mozaik,
ustrajno, kamenčić po kamenčić,
pocikivao na pronađenu istinu,
osjećao bujanje snage u grudima.

Znam, moglo je biti drukčije,
ali ovo je moj, naš put,
prepoznajem ga u onom starcu,
upravo prelazi široku ulicu.

 

LJUBAV PREMA NJOJ

Istodobno ste zapucali u njihovu pravcu,
dim se razišao, taoci nahrupili van,
oni su ubijeni, vi opet svi na broju,
duboko tamo dolje u judejskoj pustinji.

Čitam tvoje dugo izvješće na webu,
preskačem sve uzroke i posljedice,
nije to rat moj i moga naroda,
a i ne znam što bih rekao o svemu.

Mene je tek dirnula ljubav prema domovini,
i vaša i onih očajnika s druge strane,
nosili ste je duboko u plamtećem srcu,
spremni položiti živote u svakom trenu.

Može li se to nekako prenijeti u naše živote,
nije da smo hladni, ali još je premalo vatre,
dok nas dugi posli čekaju, zaprjeke na putu,
razmišljam lutajući pogledom kroz prozor.

 

KRISTALI DUŠE

Iz moje domovine redale su se vijesti,
i dalje su je nesmiljeno politički mljeli,
jer im se otrgla, barem za sada, iz ruke.
Ali mene su zanimali neki drugi krajevi,
oni tamo kršćanski, na tom Istoku,
opet su ih mediji bili puni ovih dana.
Gledao sam im suze kako more prave,
narasla im je patnja do tih dubina,
djeca su im, pak, ozbiljno u daljinu zurila.
Svjetlucali su kristali njihovih duša,
oprani kao jutro blagotvornom kišom,
dok sunce širi svoj plašt i toplinu.

Pojavi se golubica s maslinom,
pucali su na nju iz svih oružja,
a ona je letjela sijući blagost i mir.

 

MREŽA BLIZINE

U trenu se može razrušiti svijet,
onaj što si ga pomno godinama tkao,
kroz prste poput pijeska procuriti tiho.
Tad pogledaj svoje ruke i smjesta odluči:
da ih buntovno stisneš u udarac nesmiljeni,
da ih djetinje sklopiš na molitvu blagu?
Budi pametan u ovom času, kao da čuješ,
pleti mrežu blizine s Bogom, s ljudima, sa sobom,
samo to će zaustaviti i oplemeniti vrijeme.

Gledaš razmišljajući u daljinu, nazireš stablo,
lomili su ga vjetrovi, tukli nesmiljeno gromovi,
a ono još uspravno i časno na svome tlu stoji.

                                                                Miljenko Stojić

Književna Rijeka, XXV., 1-2, Rijeka, 2022., str. 169. 174.

Osobno