OPORUKA

Kada stigne taj čas,
a zacijelo će stići,
zastavu mi nemojte zaboraviti.

Stoplite me njome
pa ću opet živjeti:
u cvijeću, u moru, u djeci...
Postat ću zrno pijeska
u voljenoj hrvatskoj zemlji.
Znat ću da nije bilo uzaludno
ni tada, ni sada, ni ikada.

Možda netko ne razumije,
e, tu nemam što reći.

 

MIRISI JUGA

Opet večeras o svojoj sobi razmišljam.
Možda zbog toga što je vani bura,
možda zbog toga što me život ščepao,
ima tisuću tih možda, a tako malo odgovora.
Svejedno, meni je tek važno da miriše na jug,
dunje, naranče, more, masline, kamen, sunce...
Držim uspomene na policama uz knjige,
sjećam se kako je sve doplovilo do mene,
što mi to danas zapravo znači i dokle tako.
Čujem da već govore: dobro se još drži,
a ja im se čudim, jer mladić sam u duši,
znate, onaj u punoj snazi, spreman na sve,
pa zar to ne vidite, brižni moji poznanici?

Dok ovo ispisujem marno, polako,
kiša mi stala uporno kuckati o prozor,
onako sjetno, kao nekada u Jeruzalemu.

Vrijeme je udahnuti opet mirise juga,
nakon toga baš me briga za sve, ljudi moji!

 

SLIJEDIM JE

Pukla noć cestom,
glazba neka tiho svirucka,
vozilo stameno juri odredištu.
Ja negdje visoko u oblacima,
svjetlo nježno miluje crtu,
bijelu kao snijeg u planini.

Tako je dragocjena ona meni,
shvaćam dok vijuga.
Sada je to kralježnica života,
blizina što otuđenost razbija.
Osjećam puno toga i slijedim je,
ovog kasnog noćnog časa,
u nečijem toplom kraju.

Zvijezde ne mogu taknuti,
mogu im samo mahnuti,
doći ću ja jednog dana gore,
s pregrštom smijeha i bistrine.
Pričekajte me i ne žurite,
moji krajevi i vaši su krajevi,
moja ruka i vaša je ruka,
nek' se nebo sljubi sa zemljom.

 

PIKADO DEČKO
                    Ivanu

Pred tobom bi rastvorena knjiga,
ona životna, s mnogo iznenađenja.
Gutao si je otvorenim očima,
bio prvak svoga mladenačkog okružja.
Voljeli smo te i voljeli su te.
Onda ti strjelica nenadano poleti k nebu,
da ti čestitaju didovi, baka, stric, tetka...,
a mi ostali još ćemo malo pričekati,
naša je igra nešto dulja i zakučastija.
Dočekaj nas toga dana raširenih ruku,
onako pobjednički, kako si znao.
Mi ćemo te se dotle sjećati,
uzdignuta čela, čujem kako šapćeš.
Da, bit će tako, a ti pozdravi anđele,
dok gore na nebu budete igrali pikado.

 

MREŽA BLIZINE

U trenu se može razrušiti svijet,
onaj što si ga pomno godinama tkao,
kroz prste poput pijeska procuriti tiho.
Tad pogledaj svoje ruke i smjesta odluči:
da ih buntovno stisneš u udarac nesmiljeni,
da ih djetinje sklopiš na molitvu blagu?
Budi pametan u ovom času, kao da čuješ,
pleti mrežu blizine s Bogom, s ljudima, sa sobom,
samo to će zaustaviti i oplemeniti vrijeme.

Gledaš razmišljajući u daljinu, nazireš stablo,
lomili su ga vjetrovi, tukli nesmiljeno gromovi,
a ono još uspravno i časno na svome tlu stoji.

 

KRISTALI DUŠE

Iz moje domovine redale su se vijesti,
i dalje su je nesmiljeno politički mljeli,
jer im se otrgla, barem za sada, iz ruke.
Ali mene su zanimali neki drugi krajevi,
oni tamo kršćanski, na tom Istoku,
opet su ih mediji bili puni ovih dana.
Gledao sam im suze kako more prave,
narasla im je patnja do tih dubina,
djeca su im, pak, ozbiljno u daljinu zurila.
Svjetlucali su kristali njihovih duša,
oprani kao jutro blagotvornom kišom,
dok sunce širi svoj plašt i toplinu.

Pojavi se golubica s maslinom,
pucali su na nju iz svih oružja,
a ona je letjela sijući blagost i mir.

 

SJEME ZLA

Gledao sam sijače toga dana,
bahati, ledeni i beskrajno ljigavi,
a oni se ustobočili iza njih,
kažu, međunarodna su zajednica.
Skupa su s prijezirom sijali sjeme,
zlo, kao i njihova ropska duša.
Drhtao sam nijemo sluteći posljedice,
već danas, već sutra, već prekosutra...
kad će susjed susjeda opet za vrat.

Znao je to časni general Slobodan,
viknuo da stanu, dignuo junački pest,
pa prešao otkupljen u nebeske visine,
a u njihovim očima planuo je strah.
Znali su da su krivi, da je koprena pala.
Oni su udruženi zločinački pothvat,
prekriven togama i prijetvornošću.

»Odstupi đavle«, prekrižila se mati,
čvršće stišćući izlizanu krunicu u ruci.

 

ŠESTOGA SMO DANA...

Dođu takvi časi,
trebaš izbrisati tragove,
njihove u svome hodu.
Uvijek je to teško,
jer ostavili su otiske,
neuništivi dio sebe.
Proberi one lijepe,
druge sve zaboravi,
ta i ti jednako tako hodiš.

Mahni onima na nebesima,
mahni onima ostalima još ovdje,
ta šestoga smo dana svi stvoreni.

Samo tako procvjetat će zemlja,
samo tako okusit ćemo nebo,
samo tako postat ćemo ljudi.

 

SAČUVATI NAM JE

Lijepo je starjeti i prebirati sjećanja,
još je ljepše odricati se paučinastih zabluda,
varljivih kao sjene u predvečerje dana.
U dnu našega bića nepresušni izvor postoji.
Primiču mu se samo oni nepokolebljivi,
oni što blizinu djeteta u sebi nose,
kao kad Bogu krišom povjerava snove.
Sačuvati nam je taj životni dah,
naoko krhak, ali tako prodoran i topao,
jer dani znaju biti mrzli i smušeni,
dok nas tamo na obzorju ruka Njegova čeka.

 

SVOJE
        Stojanu Vučićeviću

Domovina se uvijek braniti može,
kako gore s nebesa, tako i ovdje.
Ona je srž tvojih dubina,
rastvorena knjiga najljepših pjesama.
Samo, budi njezin vjerni vojnik,
uvijek spreman na mrtvoj straži.
Bez nje si, zapamti, stalno siroče,
ma kamo god da zanesen kreneš.
Sveti se Pavao tiho smješka,
jer uvijek je, i u pogrješci, volio svoje.
Pruži svoj korak i ne boj se,
bilo puka kuca u tvojim njedrima.

Motrišta, 127, Mostar, 2022. str. 21. – 23.