Miljenko Stojić, Ne dirajte bijelog labuda, FRAM-ZIRAL – NAKLADA K. Krešimir, Mostar – Zagreb, 2005.
Piše: Božidar Prosenjak
Miljenko Stojić, teolog, književnik, novinar i prevoditelj, rodio se 1960. u Dragićini kod Međugorja. Školovao se u Visokom, Zagrebu, Sarajevu, Rimu i Jeruzalemu. Proputovao je Europom, Bliskim istokom i Amerikom. Plodan je i angažiran pisac. Djela su mu uvrštena u antologije, školske čitanke i školsku lektiru, te prevođena na tuđe jezike. Član je uglednih hrvatskih književnih strukovnih udruga.
Godine 2005. objavio je zbirku pripovijedaka simboličnoga naziva Ne dirajte bijelog labuda.
Pokušavajući proniknuti u poruku koja se krije u znaku labuda, i u opomeni koja je izrečena u naslovu ove knjige, čitatelj zapravo prodire do njezine osnovne poruke. Autor u svom naslovu naznačuje postojanje dvojstva u svakoj osobi od kojih je jedno svojstvo suprotstavljeno drugome, odnosno jedno je ugroza drugome. Moglo bi se pomisliti da je riječ o grabljivici koja se okomila na bezazlenu pticu iz domaćega dvorišta ili barem iz zaštićenoga parka. Riječ je, dakle, o sudaru jačega i slabijega, napadača i žrtve. Iz toga sudara može izaći samo smrt ili život. I naizgled, svi su aduti na strani jačega. No, sve je to doista tako, ako ne računamo da postoji i treća zainteresirana strana, a to je gospodar dvorišta ili parka, odnosno Gospodar Zemlje koji također pazi na svoju imovinu. Naravno, riječ je ponajprije o duhovnoj Zemlji.
Pokušamo li postavljenu jednadžbu razriješiti dokraja, želimo li pronaći put za opstanak, odnosno preživljavanje bijeloga labuda, dolazimo do slijedećega zahtjeva: gospodar dvorišta ili parka je jači od napadača i on će, istina, obraniti bijelog labuda, ali i labud se mora odreći divljine i ostati unutar toga zaštićenoga prostora. Ponavljam, riječ je o duhovnom parku ili dvorištu. Riječ je o onome što označava bijela labudova boja, a to su vrijednosti ili vrline. Dakle, nasrtaj grabljivice jest prvo nasrtaj zla, dvojbe i nećudoređa na vrijednosti. A vrijednosti su: osoba, obitelj, pripadnost narodu i pripadnost vjeri svojih otaca, te svojim narodnim korijenima. To je bijeli labud. Da bi grabljivica uspjela, ona u prvom koraku mora odvojiti labuda od onoga što ga veže uz gospodara. Mora ga odmamiti da izađe iz dvorišta ili parka, iz područja svoje zaštićenosti, a to znači da napusti vjernost sebi, svojoj obitelji, svojoj domovini i svojoj vjeri. Ako u tome uspije, rješenje jednadžbe jest smrt bijelog labuda, a ako ne uspije, labud će preživjeti. Što će se, dakle, u stvarnosti dogoditi? Pitanje ostaje otvoreno!
Zapravo, ne odnosi li se ovo pitanje na svaku osobu posebno? Na svaku ljudsku dušu posebno? Ona može biti ili nevina i bijela ili je neće biti! A taj se zaključak može primijeniti na narod, posebno na hrvatski narod u BiH za koji je autor posebno zainteresiran, pa i na cijelo čovječanstvo.
Autor ovim slikama upozorava, s jedne strane u čemu je snaga osobe i naroda, a s druge strane, koje su vrijednosti na udaru civilizacije smrti, s njenim »izmima« (nacizmom, liberalizmom, materijalizmom, hedonizmom, seksizmom itd.) Sve u svemu, ugroza se nije promijenila. Tuđinci i danas, kao i nekad, uglavnom dolaze na ove prostore s nasmiješenim licem i glumeći prijatelje, ali sa stvarnom namjerom da prošire svoj vlastiti životni prostor i svoje probitke. Čine to stvarajući nered i služeći se starom rimskom metodom Divide et impera!
Čovjekova je dvojnost nazočna na svakom koraku. Ona je u njemu. Pobjedu dobra nad zlom mora svatko izvojevati u svom srcu. Neprijatelji domaćega čovjeka upravo i računaju na tu podijeljenost. Ona je njihova prilika. I zato oni potpomažu slabost, potkupljivost, sebičnost, nećudoređe, hedonizam, strah, očaj i nevjeru, posebno u mladim naraštajima, pripremajući ih da budu suvremeno roblje. Taj je posao prepušten napose javnim glasilima, koja imaju zadatak učiniti od njih ljude spremne na izdaju, na kooperaciju s duhovnom bijedom, na relativizaciju i obezvrjeđivanje znanja, ćudoređa i ostalih elementarnih vrijednosti, na prevrtljivost i opačine koje postaju »vrline« prema potrebama trenutka. Sve to razotkriva povijest naroda na ovim prostorima. I povijest se ponavlja. Rane se iznova otvaraju da bi još jače zaboljele. A »izmi« su samo oštrice na vojničkim bajunetama.
Tek ljudi koji se beskompromisno i stameno odluče braniti život, istinu i put Božji, moći će se, opasani snagom Božje potpore, svrstati uz bok onih koji će sutra baštiniti Zemlju.
Miljenko Stojić u svojim pripovijetkama, iz vizure vlastitoga iskustva i svjetonazora, govori o živim ljudima i njihovim sudbinama, zahvaćenima stvarnim društvenim odnosima na konkretnom geopolitičkom prostoru. U svojoj prozi on vidi sredstvo borbe za očuvanje i osvajanje onoga duhovnoga naslijeđa, koje jedino može njegovom narodu, Hrvatima u BiH, osigurati budućnost na njihovom povijesnom ognjištu. I zaista, rat se sve više seli u duhovni prostor. Zato će sutra pobjedu odnijeti Duh i oni koji će biti u Duhu. Sve ostalo je kratkoga daha i upitno.
www.miljenko.info, 12. prosinca 2005.
