Miljenko Stojić, Ne dirajte bijelog labuda, FRAM-ZIRAL – NAKLADA K. Krešimir, Mostar – Zagreb, 2005.
Piše: Zdravko Gavran
Plodni i poduzetni pisac srednjeg naraštaja (r. 1960.) Miljenko Stojić, autor većeg broja objavljenih knjiga, svećenik i istaknuti član Hercegovačke franjevačke provincije, kulturni pregalac i organizator niza pothvata kao što su Informativni centar »Mir« Međugorje i Radiopostaja »Mir« Međugorje, objavio je nedavno i svoju prvu knjigu (kratkih) priča. Ona već u naslovu naznačuje obzor koji je većini od 25 uvrštenih priča zajednički: u »bijelom labudu«, slici iz sna glavnoga lika te priče, umjetnički je transponirana – u metaforu ljudske i nacionalne, svećeničke i redovničke žrtve i otpora – kako povijesna činjenica pokolja širokobrijeških franjevaca od komunističkih partizana 1945., tako i činjeničnost razaranja crkava odnosno udara na Hrvate katolike u ratu i poraću posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća u Bosni i Hercegovini. Nad taj lik nadvija se »kompleks krivnje« što ga sada Hrvatima nameću službenici međunarodne zajednice, a koji je u bivšoj državi bio i na vjerskom planu poznat pod, blago rečeno, pojmom (osobne ili obiteljske, vjerske ili političke) »nepodobnosti«.
No, ove priče nisu nipošto ideološki tendenciozne, nisu ni »nacionalističke«, uglavnom ni »religiozno-propovjedničke«; one donose isječke iz stvarnih ili domaštanih životnih (ne)prilika u kojima se u proteklih šezdesetak godina nađoše ili se mogaše naći obični ljudi i obični svećenici, sa svojim bilo materijalnim, bilo duhovnim procijepima, strahovima i prkosima u danim političkim okolnostima. Svećenička služba autoru je svakako omogućila različite uvide u razne (anegdotalne) zgode i nezgode. Ima tu duhovitih obrata. Ima likova svih triju vjera i nacija, opisanih dobroćudno i u, humoristički oplemenjenom, duhu »su-života«, ima anegdota o tome kako su sumnjivci lukavošću spašavali glavu pred komunističkom političkom policijom, ili onih o »partijašima« koji su se obratili i ispovjedili pred smrt, izazivajući neprilike i »sablazan« u svojim obiteljima i bijes komunističkih vlastodržaca. Tematsko-motivski, tu su i priče iz ratno-poratnih godina, iz gastarbajterske tuđine, iz radničke i poduzetničke, bolničke i ine svagdašnjice.
Većina priča zapravo su kratki isječci iz mnogo dužih života, izdvojeni blijesci opisani jednostavno i čitko, ljudski neposredno, bez umjetničko-stilske pretencioznosti, obično s nekim neobičnim zapletom ili dosjetkom kao ishodištem. Stojić upravo pomoću novelističkih motiva, zanimljivošću, želi oteti zaboravu neke paradigmatske situacije pojedinačne egzistencije u kolektivnim zadanostima, iz kojih se može izvući i »pouka«, a sadržajem i duhom pripovijedanja svjedočiti o »otpornosti i pobjedi života nad zlom«, kako u pogovoru napisa Ivan J. Bošković.
Fokus, 301, Zagreb, 17. veljače 2006., str. 25.
