Miljenko Stojić, Ne dirajte bijelog labuda, FRAM-ZIRAL – NAKLADA K. Krešimir, Mostar – Zagreb, 2005.

Piše: Rašeljka Duvnjak

»Violina je pukla pred fra Krešimirovim očima kao zrela jabuka...« Tom ekspresivnom slikom počinje prva priča u zbirci poetičnoga i metaforičnoga naslova »Ne dirajte bijelog labuda«; nad violinom kao simbolom ljepote, ljubavi, strasti života izvršeno je nasilje što najavljuje ton cijele zbirke priče. Nasilje nad instrumentom, duhom, čovjekom, slobodom.

Dvadesetpet priča podijeljenih u pet cjelina najmanje je toliko ljudskih sudbina smještenih u vremenski okvir druge polovice dvadesetoga stoljeća, u prošlost i sadašnjost, u Jugoslaviju, Hrvatsko proljeće, i daytonsku BiH. Junaci nam preko autora u neposrednoj formi dijaloga, razgovora, prepričavaju svoje ili tuđe priče, život, sudbinu u kojoj je »živa glava na ramenu« najveći zgoditak.

Te priče realističan su prikaz njihovih života te paradigma sudbina mnogih drugih ljudi. Autor polazi od onog što je mnogima zajedničko, od zadanih društvenih okvira, težine opstanka, neslobode misli, a umjetničko djelo gradi tamo negdje gdje se oni izdvajaju nerijetko mimo svoje volje, gdje dobivaju osobnost pa bilo to i kao žrtve, razvijajući se do moralnih pobjednika.

U prvoj cjelini, naslova Zlosilje, smjestio je autor pripovijesti kojima je zajednička politička motivacija; one počinju u sadašnjosti – što autoru služi kao uvod, no čija se glavna radnja, retrospektivno, vraća u doba komunističkoga razdoblja u Domovini; upoznajemo strah likova, neslobodu, bijeg u neku »Obećanu zemlju« iz, kako jedan lik kaže, »satrapije«, koja je »sklepana«, na čelu sa »Zgubidanom«. Pratimo »junake« koji su zapravo mali ljudi u njihovu bijegu pred sustavom kojem su a priori krivi, a da ne znaju zašto, do nemoći pred drugim sustavom na Zapadu u kojem traže slobodu, ali je nužno ne pronalaze. (Master mind). Neizbježivost sudbine, fatalizam? Nikako, život je dragocjenost, bogatstvo i u konačnici pobjeđuje. Osnovni ton ovih priča zato nije pesimizam. Naprotiv. Vjera u život, u slobodu, u Dom i ljubav vraća se uvijek kao zalog za neki novi početak, ali i novu borbu.

U drugoj cjelini nekoliko je pripovijesti iz gastarbajterskog života, čudnih životnih prepletaja i odvijanja, snalaženja i domišljanja (ne)prilikama o kojima najbolje govori jedan lik: »Koliko samo gradiva za snimiti dobar film.« Vrijedi to i za pripovijesti koje tematiziraju rat u Bosni i Hercegovini, »u nesretnoj BiH«, kaže pripovjedač, jer »rat je naizgled otišao iz tih krajeva« (Kruška, Komšija, Ana); prelama se on i dalje preko malih ljudi, koji »bilo kako bilo«, nikamo ne idu sa svojih pragova. No, ima tu djece likova, ranjenika, prognanika i redovnika. Svima je zajednička hrabrost, nada, borba za svoje i prihvaćanje životnih zadanosti (Je li ovo uskrsna priča, Ruža); i opet skepsa prema onima koji postavljaju novi politički okvir u BiH, jer se paradigma ponašanja nad narodom ponavlja.

Sljedeći ciklus pripovijesti ima polazište u odnosu bivšega režima prema Bogu, u protjerivanju vjere iz života službenika i običnih ljudi koji to djelomice i prihvaćaju radi radnog mjesta i karijere, ambicija, no u ključnim trenutcima događa se dramatičan obrat. Autor dinamizira te priče kroz čuđenje obitelji, okoline, protivljenje vlasti i institucija, no tim primjerima iz prakse, nenametljivo argumentira i svoje stajalište kako je Bog u čovjeku nepobjediv (Ukopna motika, Kad one prosvjeduju, Prijavak baki).
Ova zbirka pripovijesti ispričana je stvarnost hrvatskoga čovjeka iz Hercegovine, njegova povijest napisana na pojedinačnim slučajevima, a autor ima samo ulogu prijenosnika; ne komentira niti lamentira nad njihovim sudbinama. Gdjegdje osjetimo izravno autorovo stajalište prema nekoj sudbini čiju priču priča (Je li ovo uskrsna priča), nazivajući je »životna priča-pjesma«, a često u kratkim, slikovitim, vještim, često optimističnim završetcima.

Priče se mogu iščitavati na različitim razinama: na političko-povijesnoj kao vanjskoj uvjetovanosti (politike i režimi) sudbina likova čije djelovanje, a često samo trpljenje, proizlazi iz toga; na emocionalno-psihološkoj kao drugoj razini, unutarnjoj uvjetovanosti, koja se odražava u odnosu prema bližnjima, svom narodu, zavičaju, domovini (ljubav, nada, hrabrost) te prema ugnjetačima (strah), te duhovno-moralnoj razini, razini opće čovječnosti i duboke religioznosti, na kojoj su ovi junaci pobjednici.

No, u ovim pričama nema nijansiranja osjećaja, nema dubokoga psihologiziranja ni razmatranja stanja likova, osim elementarnoga. Stojić gradi na antinomnim parovima: sloboda – zatočeništvo, ljubav – mržnja, no nije riječ o crno-bijeloj tehnici viđenja života i svijeta, ni o šabloni, nego o pozicijama likova; ili su žrtve ili progonitelji, a upravo to određuje njihov moralni habitus. No, on neposredno prati pozitivce, dok se oni drugi podrazumijevaju. Tu nema filozofije, rekli bi u konkretnom podneblju. Priče su to ljubavi i bola koje rađaju duboku empatiju čitatelja.

U nizu ekspresivnih prizora i ozbiljnoga života srušena na male junake, tu i tamo se provuče koji humoran detalj – primjerice ganga na sprovodu šefu Židovu – detalj koji izaziva smijeh kroz suze. Ganga je naime govorila »o težini života u tuđini. Parala je srce« pa su Židovi mislili da Hrvati pjevaju sprovodnu pjesmu. A oni tek onako »jednu dignuli« (Ne plači, baby, ne plači); ili samoironija kad lik dobiva 41 godinu zatvora pa dobaci odvjetniku: »Razumijem onih četrdeset, ali gdje nađoše onu jednu« (Mastermind); ili kad dječak, svjestan svoje odgovornosti, mirno kaže čovjeku koji ga je ulovio u krađi: "Ajde ti mene istuci pa da mogu kući.« (Tri mogućnosti).

Ima ovdje nešto od publicističkoga stila, koji pojam, sintagma prodrla u jezik umjetničkoga djela kao što su »državotvorno«, »hrvatski narod« »protivnici hrvatske državotvornosti«, »svaki intelektualac koji je mislio državotvorno«, pokoja eksplicitnost, primjerice kad motivirajući priču, autor daje malu lekciju iz povijesti, no to je sporadično, Pripovijesti ostavljaju dojam da su utemeljene u stvarnosti, i sam događaj vjerojatno jest stvaran, ali u njima preteže dobro građena umjetnička stvarnost. Autor ju vješto gradi kratkim, dinamičnim rečenicama, bez previše stilskih sredstava, usredotočenjem na najbitnije, funkcionalnim dijalozima bez digresija i pasaža, sukladno podneblju gdje poniču njegovi junaci; zato je taj stil odmjeren, funkcionalan. Od sredstava koristi usporedbu (primjerice, bombu iznese vani »bojeći je se poput poskoka« što na kulturološko-psihološkoj razini pokazuje i odnos miroljubivog puka prema oružju) te tu i tamo koji simbol: petokraka, labud, ruža.

Autor uspješno zauzima startnu poziciju svojih likova, njihov svjetonazor i jezik što se vidi u njihovu iskazu, sintaksi, ikavici u dijalozima i općenito u iskustvu koje nam prenosi.

Ovo je prva knjiga pripovijesti Miljenka Stojića, teologa, književnika, prevoditelja i novinara – iste godine objavio je i zbirku poezije Dobro jutro, kolonijo – prva, no kako prezentira autorovu lakoću pisanja, dosljednu koncepciju, dobro vođenje likova i događaja, a građe sigurno ima, dopušteno nam je očekivati da i dalje otima zaboravu male junake i njihovo herojsko preživljavanje.

Hrvatsko slovo, XII., 596, Zagreb, 22. rujna 2006., str. 23.