Miljenko Stojić, Priča o njoj, Ogranci Matice hrvatske, Čitluk – Opuzen, 2023.

Knjiga priča Miljenka Stojića Priča o njoj sadrži 12 kratkih priča - »Pivac«, »Profesor«, »Dragec, Mate, pravi...«, »Narodni neprijatelj u selu«, »Minobacačka priprava«, »Riki«, »Adresa«, »Maći«, »Ne će dvaput«, »Samo ja«, »U planini« i »Glasnije«.

Na prvi bi pogled Stojićeve priče po svojim naslovima mogle lako zavarati čitatelja kako je riječ o jednostavnim i običnim proznim zapisima. No, naprotiv! Pomno birani, upravo njihovi nedorečeni i sustegnuti naslovi, gotovo sadrže osnovne odlike Stojićeva načina pripovijedanja u kojem naglašen, zapravo vidljiv dio postaje cjelinom pa priča svojim raspletom, umjesto obične, postaje vrlo neobičnom. Takav »stojićevski« rasplet ne traži samo čitateljevu suradnju, inače poznatu u suvremenijoj književnosti, nego ga, kao sudionika u pripovjednom procesu, potiče na djelatno doumljivanje.

Svih dvanaest priča motivsko-tematski oslikavaju hrvatsku zbilju zadnjih stotinjak godina. Protagonisti su im ljudi koje poznajemo iz najbližega susjedstva, obiteljske i vlastite prošlosti. Oni svoje ključne odluke, inače bitne za svojevrstan katarzični rasplet, stvaraju na temelju usađene tradicije, ali tradicije prožete dobrim i nevidljivim Duhom, što Stojića, između ostaloga, svrstava i u red katoličkih književnika.

U Stojićevu pripovijedanju nema patetike, moraliziranja, pouke ni tendencioznosti jer onaj nevidljiv duh »puše tamo gdje hoće« pa se tek vide njegovi učinci. To i jest odlika dobre književnosti te njegovo svrstavanje u red književnika katoličkoga nadahnuća nije nedostatak. Dapače, riječ je o zrncima literarne svjetlosti koja razgone dubok mrak što se pozamašno uvukao u same temelje umjetnosti riječi! Zato su Stojićeve riječi svojevrsni darovi dobrote koji oplemenjuju čovjekovu dušu dok, svemu unatoč, istodobno svjedoče kako dobrota i praštanje ne samo da nisu mrtvi nego su nasušna ljudska potreba.

Devet se priča tematski bavi tragičnom sudbinom hrvatskoga čovjeka tijekom postojanja dviju jugoslavenskih država, zapravo stradanjem tijekom ratova i teških razdoblja u poraćima te tijekom Domovinskoga rata.

Dvije bi se priče uvjetno mogle svrstati i u one koje se bave društvovnim pitanjima (»Adresa« i »U planini«). Dok »Adresa« tematizira problem suicida braniteljske populacije u razdoblju poslije pobjede u Domovinskom ratu te teško stanje njihovih obitelji, priča »U planini« problematizira odlazak hrvatske mladeži na rad u inozemstvo i pitanje nedostatka radne snage u zemlji.

Problem zapošljavanja hrvatskih branitelja tematiziran je i u priči »Ne će dvaput«, no u nju je upleteno i pitanje »vječne« potrebe za policijskim kadrom koji smo kao mlada država nasljeđivali od protuhrvatskih i okupacijskih režima.

U Pripovijesti »Glasnije« bavi se problemom koronske pandemije, poglavito u crkvenim krugovima.

U priči »Samo ja« obrađen je tužan životni kraj bivših vlastodržaca.

Sudbine pojedinaca u teškim vremenima oslikane su u pričama »Pivac«, »Profesor«, »Dragec, Mate, pravi...«, »Narodni neprijatelj u selu« i »Maći«.

Mali Viktor u priči »Pivac« slika je hrvatskoga otporaša jugoslavenskoj komunističkoj vlasti u razdoblju poraća kad je režim seljačkom pučanstvu oduzimao temeljna sredstva za prehranu i opstanak obitelji. Hercegovina je prepuna ovakvih nemilih događaja.

U priči »Profesor« oslikana je nevolja hercegovačkih fratara i odnos komunističkoga režima prema Crkvi.

Priča »Dragec, Mate, pravi...« kroz događaje Hrvatskoga proljeća slika sudbinu triju hrvatskih naraštaja, a kroz lik Drageca očituje se općenacionalna solidarnost kao i povezanost iseljene i domovinske Hrvatske.

Kroz priču »Narodni neprijatelj u selu« Stojić je tematizirao pjevanje nepoćudnih pjesama koje su u prvi plan, kao ključni politički problem, izbile u prvoj polovici 80-ih godina.

Dobrota u priči »Maći« probija kroz reakciju crnoga Unproforova vojnika koji od četničkoga zlosilja spašava skupinu Hrvata ostalih na području koje su zaposjeli Srbi.

Dok se u priči »Minobacačka priprava« bavi obuzdavanjem većega zla, u pripovijetci »Riki« bavi se pitanjem praštanja.

Stojićeve su priče ispredene na standardnom hrvatskom jeziku, a u karakterizaciji i oslikavanju pojedinih likova rabi dijalekt, što pričama uz bogat kolorit daje i svojevrsnu uvjerljivost, a na određen način locira i životni prostor glavnih junaka svojih priča.

Ove tople ljudske priče, kao kapi dobrote, blagotvorno djeluju na um i svako dobronamjerno srce, a u hrvatsku književnost bacaju stojićevske »snopove zlatne svjetlosti«.

Mate Kovačević

Miljenko Stojić, Priča o njoj, Ogranci Matice hrvatske, Čitluk – Opuzen, 2023., str. 88. – 91.