Print Friendly, PDF & Email

Sjedili su u prozračnoj Matkovoj ordinaciji. Nije bilo pacijenata pa su odlučili polagano popričati o onome zbog čega je Andrija došao. Uostalom, prijatelji su, nisu se vidjeli već neko vrijeme i dobro je da izmijene koju riječ. Otkad je stupio na snagu novi zakon u zdravstvu, to je sve teže. Pacijente od zakona do zakona sve više i više treba doživljavati kao brojeve, a to se Matku nije sviđalo. Čovjek ima i dušu, a ne samo tijelo, znao je često reći.

»Ma, mene ništa ne boli. Fala Bogu!«, rekao je Andrija i kucnuo rukom o drvo. Matko se namrštio. Smetalo mu je to iskazivanje praznovjerja. Dobro, zna da je Andrija vjernik, ali negdje je očito nesvjesno pokupio taj pokret. Trebat će ga na to upozoriti.

»Radi se o onoj mojoj ženi. Izgleda mi zdrava, a ona neprestano govori da je boli glava. Ne mogu je više gledati onaku.«

»Je li već išla nekom liječniku zbog toga?«

»Je, tamo kod nas, ali to ništa ne pomaže. Daju joj neke likove, ona to nekad pije, nekad ne, a stanje uvik isto. Po cili je dan u kući. Postelju joj nije potrebno spremati jer je gotovo neprestano u njoj. Ne znamo što poduzeti. Svima nam je već svega preko glave.«

»A kada joj se to počelo događati?«

»Nešto vrimena nakon što je u kuću došla nevjesta. Znaš i sam, sve su se kćeri poudale, sinovi oženili i razišli, jedini je kod kuće osta najmlađi. Čekali smo da se oženi i to se, fala Bogu, dogodilo. Kuća je od tada živnula. Podrazumijeva se da je sve njegovo nakon naše smrti. Drugi nemaju ništa protiv. Unuci su sjajni. Živit će i dalje naša kuća u našem selu. Samo da mi stara nije taka. A baš sam sad mislio da ćemo malo uživati. Prije se nije imalo previše kad. Ipak, ne bunim se. Važno je da smo uspjeli. Samo, stara, stara...«

Matko je pogledao kroz prozor. Okolina je odisala jesenjim bojama. Lipe su polako počele gubiti svoje lišće i nisu više onako mirisale. No, doći će opet proljeće i ljeto, priroda će nanovo oživjeti. Treba joj samo, dakle, sunce da u njoj probudi uspavani život. Sinula mu je misao.

»Bi li mogao doći sutra s Ivankom? Želio bih je pregledati i propisati joj pravilan lijek. Čini mi se da imam nešto dobro.«

»Reći ću joj. Valjda ne će odbit. Stalno mi govori da joj je dosta ličnika. Ali kad si ti u pitanju...«

Pozdravila ga je glasno već s vrata.

»Faljen Isus, moj doktore. Otkad se nismo vidili. Baš dobro da sam k tebi došla. Govorila sam ja ovome mom da već davno dođemo, ali on stalno veli da ne tribamo čoviku dodijavat, da znaju nešto i oni drugi dokturi. E, da znaju odavno bi me izličili. Samo me kljukaju onim svojim tabletam. A svaka se plaća, svaka. Da je mirovina malo viša, ajde nekako. Ovako, sve ti je to cirkus.«

Matko se nasmijao. Drago mu da je Ivanka raspoložena, da ima povjerenje u njega. Lijek će zbog toga bolje djelovati.

U uobičajenoj priči o svemu i svačemu malo se više zadržavao na razgovoru o Ivankinoj nevjesti. Čuo je da je dobra, ali mu je bilo drago i da je svekrva hvali. Obično se to ne događa. I sam bi ponešto rekao, samo je pazio da ne bude napadan. Neka Ivanka olakša dušu i tako mu pomogne pronaći pravi put prema njezinom ozdravljenju. Sve se više uvjeravao da je imao pravo. Onaj lijek koji je pripravio prikladan je za ovakvo oboljenje.

»Znaš što, Ivanka. Bolest koju imaš vrlo je, vrlo ozbiljna, i rijetka.«

Nerazumljivo je promrmljao neko ime, onako kako to liječnici znaju promrmljati.

Ivanka se slavodobitno okrenula mužu. On je šutio.

»Kod nas nema lijeka za nju. Uz to je strahovito skup. No, imam prijatelja liječnika u Americi i on mi je donio jednu bočicu. Tebi nije potrebno puno pa ću ti preliti dovoljnu količinu u puno manju bočicu.«

Otišao je prema susjednoj prostoriji i uz otvorena vrata pristupio svome poslu prelijevanja lijeka iz bočice u bočicu. Vladala je potpuna tišina.

»Uzimat ćeš ga 4 puta na dan, svakih pet sati. Dovoljne su samo tri kapljice na kocku šećera. No, jedna od najvažnijih stvari je da liječenjem započinješ svakog dana u 5.00 i da se točno držiš ostalih vremenskih razdoblja. Mislim da će uspjeti. Ne bude li ovo pomoglo, ja stvarno ne znam što bi drugo moglo pomoći. A rekoh, s ovom se bolešću nije šaliti. Muče se i provode pokuse da bi joj pronašli pravi lijek. Budeš li se držala stege, velika je vjerojatnost da ćeš se uspjeti izliječiti.«

Pružio je Ivanki bočicu. Pogledala ga je sa zahvalnošću i nekom zbunjenošću. Pozorno je bočicu stavila u desni džep.

»Nešto sam samo zaboravio. S ovim lijekom u sebi potrebno je što više hodati. Ako se tako ne radi, bolest se može samo pogoršati umjesto da iščezne. Pa sad, kako hoćeš.«

Ovaj put Ivanka ga je pogledala pogledom mješavine začuđenosti i neprijateljstva.

»Bit će ona poslušna. Kad se radi o bolesti, nema toga što ona ne bi učinila samo da ozdravi«, brzetao je Andrija.

Nije mu, kao uobičajeno, protuslovila. Odlutala je u neke svoje misli.

»Prva terapija traje 30 dana. Ako to ne pomogne, uzima se jača doza lijeka i vremensko razdoblje povećava na 60 dana. Ima ih kod kojih to traje i do godinu dana. Upornost se na kraju ipak isplati.«

»Ako sam razumija, prva kontrola bi bila nakon misec dana?«, reče Andrija umjesto Ivanke.

»Da, da, i ne trebate me prije zvati ili dolaziti, osim ako se stanje ne pogorša. Tada ćemo i prije vremena morati mijenjati terapiju. Baš ću o tome popričati sa svojim prijateljem u Americi.«

Ispratio ih je srdačno. Razmišljao je hoće li se Ivanka pokoriti terapiji. Njezin mlaki pozdrav davao mu je nadu da bi sve moglo biti dobro. Da je protiv terapije, otkvačila bi ga već davno, zna on nju. Neka, dobro je da ozdravi. Pritom se osmjehnuo u sebi. Nije smio pred njima.

Mjesec mu je dana brzo prošao. Nije ni opazio kada se to dogodilo. Rad na poslu, rad kod kuće, obveza tamo, obveza onamo i vrijeme leti.

Andrija je ušao sav razdragan. Nosio je pod rukom neki veliki zavežljaj. Stavio ga je svečano na stol. Matko se odmah namrštio.

»To ti je od Ivanke i ne mršti se. Onaj tvoj lik joj je fenomenalno pomoga. U početku sam mislija da nema ništa od toga. Hrabrio sam je i malo po malo podigla se. Glava je više ne boli, pomaže nevisti, ode nekud sa mnom. Divota jedna! Kud samo prije ne dođosmo kod tebe! A dobro je ona meni govorila. Samo, ne da se uvik slušat, to ti je.«

Matko je uobičajeno govorio da mu je drago da je lijek djelovao, a onda iznenada upita Andriju bi li i on jednu dozu, sada, odmah.

Na Andriji se vidjelo da bi, ali se pravdao da je lijek skup i da on nema tu bolest. Matko ga je smirio riječju da je on univerzalan, ne će naškodit, samo može pomoć bez obzira bio čovjek bolestan ili ne. Donio je lijek. Rekao mu je da popije sve odjedanput. Andrija je tako učinio.

»Ali ovo je, ovo je...«

Upitao ga je bi li još jednu dozu. Ne sačekavši odgovor, otišao je prema slavini, natočio punu čašu i pružio mu je.

»Stvarno..., baš si nesrića, samo ti možeš...«

Matko se široko i glasno smijao. Andrija mu se pridružio u tome. Sestra je provirila da vidi što se to događa.

Miljenko Stojić

Vitko, XI., 15, Široki Brijeg, 2016., str. 104. – 105.; Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 7. lipnja 2017.

Osobno