Print Friendly, PDF & Email

»Ne u crkvu«, vikao je zapovjednik policajaca svojima na Trgu Sv. Marka u Zagrebu. Uzaludno. Prva dva reda odbila su poslušnost. Svećenici na vratima crkve i branitelji iza njih spriječili su ih u njihovoj namjeri. Golim ispruženim rukama. To je Milorad Pupovac, kako prenose mediji, iskoristio da branitelje nazove daviteljima policajaca. Njih nenaoružane prema ovima naoružanima do zuba. Opet kako mediji izvješćuju, taj prvi policajac koji je namjeravao prodrijeti unutra bio je s istoka Hrvatske, druge nacionalnosti. I sada se tu postavlja nekoliko logičnih pitanja. Zar su policijski zapovjednici toliko nesposobni shvatiti da u ovakve vruće okolnosti nikako ne smiju gurati one druge nacije, pa bili i tungužani? Kako to da je dio policajaca odbio zapovjed svojega zapovjednika? Što su svojim upadom htjeli postići, kad su branitelji bili potpuno mirni u tom trenutku i spremali se na počinak? Nitko još nije pružio odgovore na ova pitanja, a mediji nastavljaju rigati vatru protiv ne samo hrvatskih ratnih vojnih invalida, nego i protiv svih hrvatskih branitelja. Da, i što je s medijima? Pita li njih itko zbog čega su zakuhavali atmosferu, da ne uporabimo koju drugu, primjereniju riječ? Nitko ništa. Očito nekome treba i dalje nered u hrvatskom društvu. Zaista je svih ovih 200 i više dana mučno gledati naše ranjene bojovnike pod šatorom u Savskoj 66 u Zagrebu, zaista ih je mučno bilo gledati dok ih jedan dio policije napada s mržnjom u očima, kako su mnogi svjedočili, a drugi bi im se najradije pridružio, zaista ih je mučno gledati kako mole sadašnju jugokomunističku vlast u Hrvatskoj da se počnu dostojanstveno odnositi prema njima.

Gledali smo to nažalost uživo. I najstrašnije je što čovjek na kraju zaključi da su zapravo i jedni i drugi u pravu. Branitelji su se borili za ovu državu i osjećaju svaku opasnost koja joj prijeti. Ova jugokomunistička vlast tu državu doživljava kao nešto silom nametnuto, kao nekada branitelji Jugoslaviju, i nikako ne može razumjeti da branitelji njezine uspjehe ne mogu doživjeti kao svoje, zapravo doživljavaju ih kao napad. I bit će tako dok god netko ne ode s pozornice. Uvjeren sam da branitelji ne će.

U okolnostima mrcvarenja hrvatskih branitelja dočekujemo papu Franju u BiH. Dežurni propovjednici suživota, multikulturalnosti, religijskog razumijevanja, ekumenizma... i ne znam čega još zapjenili se objašnjavajući nam povijesnost toga posjeta. Na stranu to što je svaki papin posjet povijest, što je dobrodošao, mnogima se čini da spomenuti nemaju pravo. Ne dolazi papa zidati njihove kule u zraku, on dolazi ojačati svoju Crkvu. A ona se prepolovila u BiH, po svemu sudeći, od Domovinskoga rata. Dogodilo se to i u Sarajevu gdje će papa sletjeti. Župnik na Stupu u sve se malo previše unio pa je uz papinsku zastavu na župnu crkvu objesio i onu hrvatskoga naroda. Neki ga zbog toga napadoše trubeći poznatu priču o našoj državi, pušući u mijeh mržnje. Nakon toga neki se u to umiješaše i razglasiše, između ostaloga, sve naokolo. A najbolje bi bilo da su šutjeli i jedni i drugi. Zastava hrvatskoga naroda čitavu godinu visi ispred obližnjeg Caritasa Vrhbosanske biskupije i nikome ne nanosi nikakvo zlo. Ali taj Caritas, njegov vrtić, donose mnogo dobra ne samo Sarajlijama nego i čitavoj BiH. To je zaista primjer pravoga suživota, pravih ljudskih prava, pravog ekumenizma, prave multikulturalnosti... i još mnogo koječega. Poštuj svoje i poštuj tuđe. Jednostavno za ljude iskrena srca, složeno za trubače drukčijih vremena od onih koje narod voli i bira.

Rečenome treba pribrojiti i događaje u kulturi. Upravo ovih dana predstavlja se u raznim mjestima sjajan roman Anite Martinac Medaljon. Nije dobio nikakve nagrade i nitko ga posebno ne gura, ako tu ne ubrojimo one koji se, kao i hrvatski branitelji, ne mire s trenutnim stanjem. Ne vjerujem ni da će ovaj roman dobiti neku nagradu. Problem je u tome što nije ideologiziran, što je napravljen »školski«. Autorica se odmaknula u stranu te dopušta svojim likovima i radnji da sami progovore. To onda izgleda drukčije nego što bi samozvani oblikovatelji naše misli htjeli. Posebno jugokomunističke pristalice. Govor je u romanu, naime, o škriparima. Po jugokomunistima njima ne treba dopustiti ljudske osjećaje i patnje, njih treba samo zatući. Da je spisateljica drukčije postupila, dobila bi neku nagradu poput drugih o kojima upravo čitam. Lica im u ozbiljnoj pozi, kao oni nama nešto važno poručuju. Radi se zapravo samo o podložnicima kojima je čast i vlast važnija od bilo čega drugoga. Kad je stanje tako, bolje biti i bez nagrade. Još malo pa će mnogo toga otići u ropotarnici povijesti. Zasučimo rukave i učinimo to kad bude trebalo.

Stanje duha u hrvatskom narodu zaista se mora preokrenuti. Došli smo do dna. Jugokomunisti to nazivaju velikim pobjedama. Neka im bude, a mi nemojmo puhati u njihove diple. Ostanimo i dalje rame uz rame sa svojim braniteljima te mijenjajmo okolnosti oko sebe. Oni nas trebaju i ruke su im otvorene. Vidjeli smo to još jedanput na primjeru onih događaja zadnjih dana u Zagrebu. Da se Crkva nije umiješala, tko zna što bi bilo. Oni su joj to dopustili, ne zbog svoje slabosti nego zbog svoje snage. Možemo političariti i pričati je li sve ovako trebalo biti. Ono oko čega bismo se trebali složiti jest da je dogorjelo do nokata. Pa su branitelji povukli poteze koje su povukli. Mi smo dotle mogli ostati u relativnoj mirnoći. Netko se brine oko rješenja. Priključimo se i doprinesimo da to rješenje bude upravo ono što danas hrvatski narod treba. Nemojmo biti José »Pepe« Mujica, bivši predsjednik Urugvaja. Na stranu što je rekao da ne vjeruje u Boga, okolo se predstavlja kao skroman čovjek. Međutim, taj skroman čovjek dopustio je pobačaj, gay vjenčanja, usvajanje djece u homoseksualnim zajednicama... Ne izgleda mi pametno slijediti ga. Prave su vrijednosti sasvim nešto drugo.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 3. svibnja 2015.; glasbrotnja.net, 3. lipnja 2015.

Osobno