Print Friendly, PDF & Email

Neprolazna prolaznost u djelu fra Janka Bubala

Fra Janko Bubalo je dobar, velik pjesnik. Ta zato o njemu sada i govorimo. Ali što je u temeljima toga njegova pjesništva, što ga je pročistilo i uzdiglo u visine? Usuđujem se reći da je to upravo ono što je zabilježio u svojim memoarima Apokaliptični dani, njegovoj posljednjoj napisanoj knjizi. I on to posredno priznaje kada u prologu te svoje knjige kaže da bi najbolje bilo da pročitamo njezinu prvu i zadnju stranicu. K tomu naznačuje nam to i u posveti kada govori: »Braći svojoj poklanoj, dok su šipci cvali a bilo je proljeće tisuću devetsto četrdeset i pete...« Prije nego što je napisao ovu posvetu vlaga u potkrovlju župnog stana na Čerinu uništila mu je poemu Šipci su cvali, bilo je proljeće. Ista misao, slične riječi.

Moram priznati da fra Janka dugo nisam shvaćao, sve do pojave ove knjige i dok kao vicepostulator nisam skroz zagazio u te mutne vode negdašnjih ratnih zbivanja i njihova utjecaja na sadašnjost. A poznavao sam ga od malih nogu. Bio je to »pratar« koji je vodio neki svoj samotan život izvan doticaja s nama iz župe, koji je govorio sv. misu na nekom tamo latinskom. Prva se veća pukotina u tom mom shvaćanju pojavila kada se naš naraštaj opraštao od osnovne škole. Bilo je to u dvorani za tjelovježbu na Čerinu. Trebao nam je gramofon pa su zamolili mene koji sam se »motao« oko župnog ureda da ga pokušam dobiti od fra Janka, jer smo primijetili da ga ima. Pristao je od prve, iako sam se bojao da me ne najuri. Iznenadila me ta njegova otvorenost nasuprot »zatvorenosti« za koju smo držali da je ima i čudili joj se. Druga veća pukotina u mome shvaćanju fra Janka pojavila se kada sam u gimnaziji počeo i sam pisati pjesme. Zapazio je on to u našem školskom listu Novi cvijet pa mi je pristupio i počeo mi govoriti o pjesništvu, davati mi knjige pjesama suvremenih hrvatskih pjesnika. Bio sam u oblacima. Pjesnik fra Janko govori meni koji nešto tamo škraba i ne tjera me da to prestanem.

Bila je, dakle, njegova osobnost ljudska, kršćanska i pjesnička zapretana ispod pepela apokaliptičnih dana koje je doživio. Bježao je iz vojske Prve Jugoslavije, vojska one Druge Jugoslavije triput ga je izvodila na strijeljanje i još pobila 66 njegove subraće. Nije to moglo ne ostaviti traga na njemu.

A sve je na početku izgledalo drukčije. Fra Janko pohađa glasovitu Franjevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu. Ona je imala sreću da je stekla pravo javnosti prvom maturom pred sam kraj Austro-Ugarske. Kasnije su žandari ranim jutrom udarcima nogom i kundacima u vrata upadali u samostan da kod profesora pronađu oružje da bi zatvorili Gimnaziju i njih s njom. No, nisu uspjeli, tek su pronalazili nešto škije koja je bila zabranjena kako bi se hrvatski puk potpuno bacio na koljena, jer je zavisio od prodaje duhana. Fra Janko je zacijelo barem nešto znao od svega ovoga, ali predmnijevam da su mu u to vrijeme draže bile njegove »pjesmice«. Rađao se zaista pjesnik. Pisao je on u Luči, Ruži, Hrvatskoj smotri, Hrvatskoj straži, Stopama Otaca, Obitelji... ma u svim onodobnim listovima koji su ga okruživali. I nastavio je tako sve do jednoga poratnog dana 1946. kada pali rukopise koje je imao. Gotovo je s tim, umro je pjesnik. Ali, hvala Bogu, ne bi tako.

Ovdje se trebamo ponovno vratiti na njegov životopis. Pobjegavši iz Niša, jugoslavenske vojske, u travnju 1941. postaje župnim vikarom u Rasnu. Pun je poleta. Susreće se tu s hrvatskom vojskom u nastajanju, ali i s Talijanima i jugokomunistima. Imajući u glavi primjere svojih franjevačkih predaka, pogotovo fra Didaka Buntića, pokušava pomoći svome narodu koliko može. Brine se ne samo za njegovo duševno nego i za njegovo tjelesno zdravlje. Ubrzo, 14. srpnja 1943. odlazi kao župni vikar u Vitinu gdje ostaje do lipnja 1950. kada je premješten na Čerin, ili rano umirovljen. I tu u Vitini odigrava se njegov dolazak na rub ništavila, kako je stavio početkom sedamdesetih godina naslov jednoj svojoj zbirci, a ja sada ovome svome ogledu. Imao je sreću ili nesreću da su ga uhitili 6. veljače 1945. i zatvorili u zloglasnoj ljubuškoj tamnici. To ga je spasilo da ne bude ubijen poput druge njegove subraće u Hercegovini, pa im Apokaliptične dane »posvećuje, tada preostali: Brat Janko«. Negdje je govorio kako bi volio da je i on zaglavio zajedno s njima, ali ne ćemo sada o tome.

Tih nesretnih godina Drugoga svj. rata i poraća ništavilo se zaista nadvilo nad članove Hercegovačke franjevačke provincije. U svibnju 1944. ona je imala 231-oga svečano zavjetovanog člana. U svibnju 1945. na njezinom ozemlju u Hercegovini bio je tek 61 svečano zavjetovani član, a u svibnju 1946. mrvicu više, 69. Ili slikovitije rečeno. Jedna trećina predratnih članova Provincije ubijena je, jedna trećina se nije smjela vratiti iz inozemstva ili je tamo izbjegla, jedna trećina je ostala na njezinom ozemlju kako bi nastavila putem neizvjesnosti. I zaista je tako i bilo. Do Domovinskoga rata preko 90 članova Provincije bilo je duže ili kraće u tamnici, ili su platili globu zbog svoga vladanja »protiv države i naroda«. O tjelesnim posljedicama po njihovo zdravlje i o lišavanju vlasništva sada ne ćemo. Spomenimo samo da su u osvajanju Širokog Briga 7. veljače 1945. jugokomunisti osim ubijanja članova samostana zapalili i Gimnaziju s njezinih 80-ak tisuća knjiga i 15-ak izvrsno opremljenih školskih kabineta. Uz to su zapalili i župne matice. Inače su jugokomunisti prilikom »oslobađanja« Hercegovine ubili 50 hercegovačkih franjevaca, jednoga su ubili 1942. a preostalih 15 ubili su na Bleiburgu i Križnom putu. K tome može se nabrojiti i 15 mjesta odakle su odvedeni ili gdje su ubijeni. Ako bismo htjeli ovim brojkama pridavati neko značenje, mogli bismo reći da je u njima sadržana poruka kako je Hercegovačka franjevačka provincija prošla Put križa (14 postaja), ali da je uskrsnula (15. neslužbena postaja).

Fra Janko u Apokaliptičnim danima pobliže govori o nekoj svojoj subraći, između svih ostalih koje je također poznavao. Fra Bonu Jelavića fra Janko opisuje kao iznimno dobra i obrazovana čovjeka. Nije mu se samo u Vitini mogao načuditi kada nije uspijevao prepoznati provokatore među svojim »prijateljima«. Jedan takav, Ivo Goić, poručio mu je iz Biokova, kamo je morao pobjeći da ga ne otkriju hrvatske vlasti, kako će ga živa peći na ražnju kada ga uhvate. Ovakav stav jugokomunisti su primijenili i prema franjevcima i prema hrvatskom puku. Fra Maksimilijana Jurčića najprije su uhitili i zatvorili u Ljubuškom da bi ga u bježanju ubili u Vrgorcu. Zamjerio im se zbog svoga nepokolebljiva franjevačkoga rada. Fra Janko ga žali kao svoga najboljeg prijatelja. Pa onda fra Slobodan Lončar. Mladi župni vikar iz Drinovaca. Nikome se ničim nije zamjerio, ali... Fra Janko mu u Ljubuškom udjeljuje kroz »špijunku« na vratima sakramentalno odrješenje pred samu smrt te noći. Spominje još fra Janko svoga učenog profesora fra Martina Soptu, kao i fra Pašku Martinca kojega se držalo svecem. Fra Svetislav Markotić, mladomisnik, također se nikome nije zamjerio, ali bježi pred nadirućom jugovojskom predosjećajući smrt. Ubijen je negdje u Sloveniji, vjerojatno u Mariboru. Fra Julijan Kožul, župnik iz Veljaka, također je uhićen u Ljubuškom. O ubojstvu fra Ćirila Ivankovića, fra Filipa Gašpara i fra Jakova Križića doznaje od samoga istražitelja, šefa Ozne u Ljubuškom brijača Pere Jelčića. Nisu ubijeni zato što su bili krivi, već zato što su trebali biti ubijeni. A popis onih koji su određeni da izgube glavu sastavio je Jure Galić, zagriženi komunist iz ljubuškoga kraja kojemu su hrvatske vlasti oprostile taj komunizam kada su ga uhitili 1941. Fra Janko je to znao, ali nikada nije otkrio njegovo ime. Međutim, sam se Galić otkriva u svojoj knjizi Vrijeme i ljudi gdje opisuje kako je s Marijanom Primorcem i Husom Ormanom ukrao pisaći stroj u radnji Jakiše Kovača u Ljubuškom te je on na njemu pisao, kao sekretar Oblasnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu, jer je jedini znao njime rukovati. Njegovu jugokomunistički zagriženost ili njezino bezobzirno provođenje u djelo u jednom razgovoru potvrdio mi je + fra Vinko Dragićević. Svjedočio je kako je jednom prilikom razgovarao s Jurom Galićem o ratnim događajima i rekao mu kako nije bilo potrebno toliko ubijati, a on mu je na to, prisegnuvši Bogom, uzvratio riječima da je on ubijao.

Vrijeme i događaji dali su za pravo fra Janku i svima onima koji su se borili protiv jugokomunističkog bezumlja. Tako je Europski parlament rezolucijom od 19. rujna 2019. progovorio o važnosti europskoga sjećanja za budućnost Europe, da navedemo samo posljednji dokument nekog europskog tijela o ovoj temi. Komunizam je stavljen uz bok nacionalsocijalizma i fašizma te proglašen jednim od tri suvremena totalitarizma. A 23. kolovoza proglašen je Europskim danom sjećanja na žrtve ovih zločinačkih režima.

Fra Jankova zapravo otvorenost prema životu ili pravilan stav prema prolaznosti pokazala se i u njegovim dvama knjigama o događajima koje je započela Kraljica Mira: Tisuću susreta s Gospom i Međugorje blagoslovljena zemlja – svjedočanstva. Unio je u nje i zrelost svoga teološkoga ili vjerničkog gledanja, ljudskoga gledanja, svoje naklonosti pisanoj riječi. Približio nam je Kraljicu Mira kao nitko drugi. Najprije nam je kroz razgovor s vidiocima pokazao kako ona zapravo izgleda, a onda kako izgleda njezino djelovanje u ovim našim krajevima i kroz njih po čitavom svijetu. Bilo bi šteta da ih nije napisao, a on sam kaže da su mu itekako drage.

Zaključujući sada ovaj ogled možemo reći da su strahote Drugoga svj. rata i poraća neprestano pratile fra Janka Bubala i utjecale na njegovo stvaralaštvo. Nije on slučajno palio svoje rukopise i nije se slučajno vraćao na »proljeće kada su šipci cvali«. Živjelo je to u njemu i šiknulo prvom prilikom pjesničkom riječju. Ona se pokazala već 1971. pa u onoj knjižici Široki Brijeg fra Gojka Muse nalazimo fra Jankovu pjesmu Raspon trenutka. Između ostaloga donosi sljedeće. »Kap/ po kap/ kapa Povijest u rumeni/ ponor vječnosti// A Brijeg moj umiva stopala svoja/ u ruju Pepela bratskog i Zore/ Hrast poškropljen krvlju i Gospa/ - ona u plavom – širokobriješka –/ nad Brijegom na straži stoje« Neizravno je očito govorila o onome što se nekada sudbonosno tu zbilo. Ali govorila je na način kako su tada govorili suvremeni priznati hrvatski pjesnici Dubravko Horvatić, čiji je otac nestao na Križnom putu, i Ante Stamać koji je kao mlad okusio Goli otok. Oni su kasnije umnogome pomogli životno zrelom fra Janku da na svjetlo dana iziđe i kao zreli pjesnik. Naravno, bilo je tu i drugih pjesnika i književnika istih ili sličnih mišljenja koji se nisu libili u ta zloglasna jugoslavenska vremena približiti fra Janku Bubalu, franjevcu i pjesniku. Jednostavno rečeno istina se nije dala skriti unatoč svoj prolaznosti. Ostala je zapisana i u fra Jankovim stihovima i u neprolaznoj svijesti hrvatskoga puka.

 Okrugli stol, Mostar, 30. listopada 2023.: Vidici, VIII., 10.; Mostar, 2023., str. 228. – 232.

Osobno