Dubravko Horvatić, Bašćina, DHK, Zagreb, 2016.

Dubravko Horvatić veliko je ime hrvatske književnosti. To je nedvojbeno. Ali je i veliki domoljub. I to je nedvojbeno. Jedino mu zbog ovoga potonjega neki pokušavaju umanjiti književne zasluge. Kao, miješati domoljublje u književnost uvodi nas u površnost... Ne da mi se dalje nabrajati njihove opaske.

Božidar Petrač izabrao je i za tisak priredio Horvatićeve pjesme. Sve je popratio i vrlo zanimljivim pogovorom Grozota povijesti, gorkost baštine. Oni koji se bave književnošću ovaj bi pogovor zacijelo trebali pročitati.

Sve je započelo Horvatićevom Groznicom 1960. Bio je još mlad, ali su ga primili s oduševljenjem. Jedni jer ga nisu razumjeli i jer su mislili da ide njihovim putem, drugi jer su shvatili što zapravo radi. A on je o svojoj baštini govorio koliko je smio govoriti. Ne zaboravimo, bila su to totalitaristička jugoslavenska vremena. Horvatić se dosjetio pa je sve prenio u neku imaginarnu tvrđavu, imaginarne zidine, imaginarne zastave, imaginarne kraljeve i podanike... Tako je mogao jasno reći a da zbog toga ne dospije u tamnicu po brzom postupku: Već tisuću godina jurišaju na našu gradinu. ... Ti jadni ratnici koje uza svu samilost puštamo da traju. (str. 13.) Kasnije je još otvoreniji, i opet uspješno: Cestom surovi kopljanici, šumom i poljem zli zvjerovi, a nema grada da odahnemo, da odmorimo trudne kosti. Ovo su nam posljednje noći, tkivo ne samo vene nego se i trusi, izgnjili smo već u kiši, u prašini, izjeli su nas neravni bojevi. (str. 29.) Očito Horvatić govori o Bleiburgu, o svome ocu koji je bio u nepreglednim kolonama i nikada se nije vratio s tih puteva.

Ova očeva kob progonila je Horvatića sve do groba i potpuno obojila njegovo pjesništvo. Pitao se neprestano postupa li ispravno, onako kako bi njegov otac htio da je živ. Zbog toga je u pjesmi Noć uzviknuo: Nikada te ničim nisam izdao. (str. 144.) Naravno, nije to mogao jasno uzviknuti u jugokomunističko vrijeme, učinio je to početkom devedesetih. I baš te pjesme neki mu pokušavaju staviti u zapećak.

Mladi pjesnik uspješno je grabio književnim stazama. Ali se izdao u Hrvatskom proljeću. »Kukuriknuo« je kao i mnogi drugi pa je završio u loncu. Zabranjivali su ga, gurali u stranu, a on se snalazio u ulozi slobodnog umjetnika. Drugo mu ništa i nije preostalo. Ispisao je kroz to vrijeme mnoštvo knjiga, obradio mnoštvo tema. Herceg Bosna, BiH, neprestano mu je bila pri srcu. Uzdao se u neke riječi koje su ga obilježile: Te svete riječi: zavjera, urota, buna/ te svete riječi koje su nas održale/ zaboravili smo već tužno životareći/ pristajući na sve što životu nalikuje.// Te svete riječi: zavjera, urota, buna/ znali su tek oni što više su te od života voljeli/ oni što pod tvojim teretom već odavno leže// zemljo hrvatska. (str. 75.) A bila je godina 1970.

Horvatić je, da zaključimo, angažiran i suvremen, britak i nježan, prorok koji se ne boji svoga poziva. To bi, pak, književnost uvijek trebala biti. Znamo da stvari stoje drukčije. Nažalost. Zbog toga čitajmo Horvatića i slične. Vratit će nam vjeru u čovjeka, vjeru u riječ. Tada ćemo izdržati sve navale suvremenog, otuđenog vremena.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 21. veljače 2018.; hrsvijet.net, 21. veljače 2018.