Zdenka Čorkalo, Betty iz Rijeke, Matica hrvatska, Imotski, 2020.
Dobro je kada u hrvatskoj književnosti možeš pročitati nešto lijepo i etično. Ovo je jedno od takvih djela. Ostavi čovjeka više čovjekom. O onim djelima u toj istoj književnosti koja ne slijede ovaj put, ništa ne ćemo. Pustimo ih zaboravu.
Sve je naoko jednostavno. Susret s nepoznatom osobom 70-ih godina prošloga stoljeća koja te otvorena srca prima u svoj dom. Počinješ učiti i školsko gradivo i gradivo u životnoj školi. Prolaze godine. Na sve nas sručio se Domovinski rat. Betty iz Rijeke, ona bivša nepoznata osoba, polako odlazi iz pamćenja. Treba zbrinjavati ranjenike diljem napadnute domovine s obje strane granice. U tom košmaru Betty umire i pokapaju je, kasnije nema tko za nju platiti grobno mjesto te uskrsnuće čeka u zajedničkoj grobnici. Stade rat, Betty se vrati u pamćenje, ali za neke stvari je već kasno. Može joj se odužiti knjigom, knjigom u kojoj je ona ipak glavna junakinja.
Ovako je Zdenka Čorkalo postavila potku priče u ovom svom novom djelu. Htjela se iskupiti jednoj osobi, ali kroz to je progovorila i o sebi. Na jedan način ovo je dio njezine autobiografije u kojoj ona govoreći o sebi govori i kako drugi ulaze u naš život te kako im treba dati zasluženo mjesto. Izgrađuju nas, šire nam vidike. One druge nastojimo zaboraviti.
Iskričavo je ovo djelo, napisano tečnim stilom, stilom koji poput kirurškog skalpela ulazi u nečije srce. Kako doživljavamo život? Jesmo li bezglavi slijepci ili nam je glava uzdignuta samo zbog toga da bolje vidimo i da se bolje odlučimo kojom stazom zapravo krenuti? Važno je to, jer nas oblikuje kao ličnosti te nam donosi sreću ili nesreću.
Autorica uz Betty spominje i druge ličnosti koje su je oblikovale tijekom njezina školovanja u Rijeci: don Antu Kresina, dominikanca Marijana Jurčevića i fra Emanuela Hoška. A tu je svoje mjesto našla i Smiljana Rendić, koja je bila starija od nje ali od koje se imalo što naučiti. Bio je to krug koji je mislio drukčije nego tadašnje jugoslavensko vrijeme. Takva je bila i Betty, redovita posjetiteljica svih pobožnosti kod kapucina. Živjeli su svi zajedno svoje živote i sanjali slobodu koja jednostavno mora doći.
Samo djelo napravljeno je tako da spisateljica prati svoje školovanje i odrastanje kroz godine provedene na Medicinskom fakultetu. Daje nam pritom opis svoga razmišljanja, opis stanja društva, opis ljudi oko sebe. Želi se obrazovati te odgojiti i dušu, a ne samo razum. Da bi književno tkanje bilo zanimljivije, u sve ubacuje i sadašnje priče koje prijateljica traži od nje jer zna da ih piše i jer se njoj sviđaju. Tako ju pratimo u dva vremena, onom na početku medicinske karijere i onom pri njezinom kraju. Uvijek se moglo susresti dobre i zanimljive ljude, samo ako smo to htjeli. Vrijedi zaista zapamtiti ovaj poučak Zdenke Čorkalo. Izrekla ga je neizravno, odmatajući klupko života i svoga i našega.
Ako na život gledamo optimistično, onda trebamo reći da je Zdenka Čorkalo itekako shvatila što je on zapravo te je uronila u njega darujući mu i svoje srce i svoj um. Pritom nije krenula patetičnim putevima. Ona je sve to iskusila, poosobila i onda iznijela pred nas u zanatski lijepo oblikovanom poklonu. Da, ovo djelo je poklon. Lažu nam da nema dobrih ljudi oko nas. Život kuca drukčije nego što nam oni to govore kroz dreku u medijima. Stoga će i ovo djelo naći put do svojih čitatelja, govorili o njemu u razvikanim medijima ili ne.
Miljenko Stojić
Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 20. siječnja 2021.; hrsvijet.net, 21. siječnja 2021.