Pejo Šimić, Nebeske vibracije, Matica hrvatska, Osijek, 2021.

Zanimljivo je stanje hrvatske književnosti u posljednje vrijeme. Počinju se opet oštro odvajati oni domoljubnog i vjerskog nagnuća te oni koji su protivnici svega toga iz raznih razloga. U to se uklapa i izdavaštvo te ogranci Matice hrvatske sve više i više iskaču u prvi plan.

Zorno to vidimo i na primjeru ove zbirke pjesama. Govori o bogoljublju, čovjekoljublju i domoljublju pa je mnogi zbog toga ne bi htjeli objaviti. A pobudila je zavidno zanimanje, bila nagrađena.

Velik broj pjesama, namjerno nisam brojio koliki, govori nam o našemu postojanju na ovoj kugli zemaljskoj i mogućem odgovoru na svakodnevne izazove. Izostaju tu uobičajeni ciklusi, pjesme se nastavljaju jedna na drugu i čine kolajnu koju možemo rado primiti ili ju odbaciti. Ne će to poglavito biti zbog kakvoće pjesama nego zbog našega odnosa prema onome o čemu one govore.

A donesene pjesme zaista dotiču mnoge vidove našega života. Krenuti nam je od mota: Ne dopusti da se strmoglaviš u ponor/ I dotakneš dno života,/ Da bi konačno shvatio/ Kolika je Božja moć, ljubav i dobrota. Stihovi su to iz pjesme Spoznaja koja ih izriče u prvom licu. Ne pogađajmo je li se to zaista dogodilo pjesniku ili nas on samo opominje da slučajno ne bismo zalutali tim stazama. Mogli bismo to nazvati i preispitivanjem. Kamo ide moj život, jesam li ga dostojan ili bih ga trebao uputiti nekim drugim stazama? Duboki su ti upiti, zahtijevaju od čovjeka iskrenost i posvećenost istinskome životu a ne pomodnim novotarijama koje je u posljednje vrijeme teško pratiti zbog brzine kojom se mijenjaju, sve kada bi čovjek i htio.

Ovakva pjesnikova razmišljanja sadržana su u pjesmi Prizemlji se. Tu on između ostaloga pjeva: Zašto se toliko želiš uzdići na nebo/ I pretvoriti ga u pakao? Stani malo!/ Urazumi se i nešto iz povijesti nauči,/ Pa pokoljenja koja tek dolaze/ Na vrijeme upozori i najozbiljnije im poruči. Lijepe su ovo misli, ali ne ulaze one tako lagano u ljudska srca. Iskusio je to još i naš praotac Adam. Polakomio se zajedno s Evom i dogodilo se što se dogodilo (Prvi ljudi). A zmija drsko odmahnu repinom,/ I isplazi mu jezik ogavan i zloban. Zmija je naravno personifikacija zla. Do dana današnjega sve to tako traje. I zlo će biti jače što čovjek bude više popuštao. Zanimljiva je opomena u sljedećim stihovima: Adame, vidio si kako je lako otac postati./ Ali na putu koji je pred vama shvatit ćeš/ Kako je teško otac ostati. (Prvi roditelji)

Dotiče se Šimić naravno i svoje rodne Posavine. Ta i kako ne bi, teško je stradala u Domovinskom ratu te je treba čuvati i pomagati joj na sve moguće načine. Nju ne smiješ zaboraviti ni kad nisi u njoj (Misa za poginule Posavljake). Pamtiš njezinu dušu, njezine mirise i vjeruješ da nikada ne će prestati biti tvoja, biti hrvatska, unatoč svim poteškoćama. A pjesniku se dogodilo da su mu zbog njegova rada jugokomunisti »preporučili da u miru« napusti svoje rodno mjesto Foču kraj Dervente. U ta vremena svakome je bilo jasno što to znači. Teško je zaista živjeti s tim mislima na prošlost, ali to je jedini put (Ni sutra ne će gorjeti svijeće). To mogu izdržati izgrađene ličnosti, a ne Kad arheolozi rade na iskopinama/ Nestalih civilizacija, prema ruševinama/ Obično ravnodušni ostanu./ Nad razvalinama zastanu i promisle/ Tak kada i sami ruševine postanu. (Ruševine)

Onaj tko nije odnarođen čitat će ove Šimićeve pjesme. One će ga tjerati na razmišljanje, ne će biti štivo za jednokratnu uporabu. Jer, dotakao je prave teme i jasno rekao što misli, tko je zapravo.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 7. rujna 2022.