Josip Mlakić, Psi i klaunovi, VBZ, Zagreb, 2006.

Je li netko velik pisac kada piše dobra djela ili kada ga drugi proglase takvim? Na izgled otrcano i potpuno bespotrebno pitanje. Međutim, u Mlakićevu slučaju svakako ga je potrebno postaviti.

Ozbiljnije se za njega počelo čuti kada je napisao ratni roman »Kad magle stanu«. Drugi pod naslovom »Živi i mrtvi« nagrađen je i proglašen velikim. Slijedilo je slikanje i razgovori za različita javna glasila. Treći »Psi i klaunovi« dovršetak je započete trilogije, pisac je rekao što je imao reći. U skladu je s tim i zanimanje. Puno je manje nego za ona prva dva romana. A što je to što je pisac rekao zadnjim romanom? O jednome od ona dva već sam pisao pa ovoga puta ne ću im se vraćati.

Mlakić je iscrpio teme iz samog rata te se stoga vratio na njegov početak. Pokušava nam objasniti kako je to sve započelo, tamo u Bosni, da ne bude zabune. Dočitavši roman moram reći da nisam shvatio, osim ako ne povjerujem onoj Haaškoj postavci da su svi jednako krivi. Glavni lik Dušica, dječak od 10-ak godina, putuje s ocem, vlasnikom autobusa, i bratom, koji pomaže ocu, na miting u Sarajevo. Putnici u autobusu su Hrvati i Bošnjaci, koji su tek počeli shvaćati to što jesu. S njima je i neki mirni Srbin, a na jednoj od usputnih postaja ulazi i Srpkinja sa svojom majkom. Putem se događaju različite zgode u autobusu i izvan njega, što Mlakiću služi za oslikavanje tadašnjeg stanja u bosanskohercegovačkom društvu. Ponašanje putnika je komično, jedina svjetlija figura je Sam, Bošnjak, koji pomaže Dušici napisati domaću zadaću pod naslovom »Putovanje u bolji svijet«. Pridružit će im se kasnije i Dušičin otac, kao i gostioničar Haris. I to je to. Oni putuju, a rat se razbuktava. Nailaze na pogreb Hrvata za kojega nazočni glasno kažu da su ga ubili Srbi, a neka baka potiho kaže da je bio pijanica i da je pijan upao u rijeku. Bez obzira što je istina, smrt tog Hrvata strašno je razbjesnila Dušičina brata Stojku. On odlazi s ljudima koji su imali lovačke puške i njima pucali na sprovodu. Autobus nastavlja put, ali ga ubrzo zaustavljaju zakrabuljeni i naoružani ljudi. Oni odvode jedinog Srbina iz njega. Dušica na napadačima prepoznaje maske koje su kupili usput i uvjeren je da je ispod jedne od njih Stojko. Kasnije će nestati Gospon, Hrvat, samo nije jasno je li ubijen ili je pobjegao. No, za Uču, Bošnjaka, zna se da je ubijen, pronašli su mu leš. Ne došavši do Sarajeva autobus se zbog zatvorenih cesta mora vratiti, teškom mukom prelazi preko mosta kojeg Srbi ruše granatama gađajući autobus. Putnici su zapeli u nekom tunelu, a Sam, Bošnjak, svijetli lik, umjesto Dušice dovršava njegovu domaću zadaću. Potrebno je spomenuti da se Dušica muči s tim novim jezikom kojeg se sad naziva hrvatskim, a Sam nema poteškoća s tim istim jezikom, samo ga on i njegovi sada nazivaju »našim«. Zaista, stale su magle, da parafraziram Mlakića.

Kompozicija radnje neodoljivo podsjeća na film iz jugoslavenskog vremena »Ko to tamo peva«. Mlakić je trebao smisliti nešto izvornije, ipak je ovo književnost, a ne dokono pričanje na nekom bosanskom sijelu. No, rečenice su mu dobro oblikovane. Radnja se prelijeva poput rijeke i teče prema svome kraju.

Poruka koju nam Mlakić šalje jest ona nagoviještena u njegovim ranijim djelima: potrebno se izmaknuti iz sirovog nacionalizma koji je uništio svijet u kojem se skladno živjelo ne pitajući tko je tko, pogonska snaga za život jest rock'n roll, životni junaci su junaci stripova, psovke i ružne riječi naš su prirodan način izražavanja. Vjerojatno će za ova načela Mlakić dobiti još koju nagradu, ako književna moda ne krene drukčijim tijekom.

Vratimo se na početak ovog osvrta. Je li Mlakić veliki pisac? Bit ću poput njegovih junaka pa reći prosudite sami. Zašto bih se opredjeljivao? Što god rekli, vi ste to rekli. Ja ću stajati po strani i mjeriti vaše korake. Prosudite li dobro, prosudio sam i ja, prosudite li loše ja nisam bio vašega mišljenja. Spreman sam za novo doba, za Zapadni Balkan, za »region«, za što god hoćete. Dok vam pričam da skidam maske, ja navlačim maglu. Eto, barem sam vam to priznao, u skladu s pročitanim.

Miljenko Stojić

Marulić, XL., 4, Zagreb, srpanj-kolovoz, 2007., str. 840. - 841.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 17. rujna 2007., 20.30 – 21.15