Michael D. O'Brien, Otok svijeta, Treći dan, Zagreb, 2008.

»Star sam. Vrijeme se otkrilo i bacilo svoju tlapnju vječnosti, iako je zapravo i ono dio vječnosti. Čistim hodnike, iznosim smeće, nastojim se ne uznemiravati zbog buke automobila i pneumatskih čekića koji razbijaju ulicu ispred kuće, kako bi položili još jedan asfaltni sloj što će ga budući naraštaji iskapati. Velik je ovo grad. Iako u njemu živim već gotovo četrdeset godina, još mi uvijek nije jasno kako opstaje.« (str. 6.)

Zvuče prilično idilično ove prve riječi romana, zar ne? O'Brien nas vodi pred kraj životnog putovanja osobe koja je po svemu bila izuzetna, naročito po dobroti i patnji. U pogovoru pisac kaže da je od svega najnevjerojatnije to da se sve dogodilo u stvarnosti, izuzev onog »svakodnevnog«. Pa o čemu se radi?

U prvom poglavlju nazvanim »Planine« pred očima nam se rasprostire tipična hrvatska seoska sredina početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća. Istina, rat je, ali selo je osamljeno u brdima i nadaju se da do njih ne će doći ta kataklizma. Glavni junak Josip Lasta ima 10-ak godina. Živi sa svojim roditeljima, posjećuje crkvu i voli fra Antu koji im tako lijepo govori o Bogu i o životu. Jednoga se dana i zaljubljuje u vršnjakinju Josipu. Život je zaista prelijep. A onda ga otac vodi u Split. Koja milina! Prolazeći kroz Mostar, Široki Brijeg, Dalmaciju upoznaje koje su sve strane u sukobu. Stječe životna iskustva, ali mu je to sve još daleko. Tetka, koja je časna sestra, časti ga čokoladom. U pamćenje mu se urezuje očev zabrinuti lik dok se moli ispred vrata zatvorene splitske katedrale. Pamti i da je fra Ante završio školu na Širokom Brijegu. Možda i on postane fratar, tko zna?

Naslov drugog poglavlja brutalno je jasan: »Krv«. Po prvi put u životu Josip iskusuje rugobu zla dok u susjednom selu traži ženu koja će pomoći njegovoj susjedi poroditi dijete. Iznenada se začulo puškaranje. U selo su nahrupili neki bradati ljudi. Ne uspijeva pobjeći. Jedan od njih zabuljio se u njega i pita ga za ime i prezime. Nakon odgovora pušta ga da pobjegne. Josip se vratio kući, ali tamo je također sve već bilo zapaljeno. Otac i majka ubijeni, Josipa također. Na crkvenim vratima zatiče mrtvog fra Antu. Hostije razbacane po crkvi i umrljane krvlju. Jede ih, jede... i bježi glavom bez obzira od sveg tog zla. Kamo, pojma nema, samo naprijed, naprijed.

I tako poče Josipovo prerano odrastanje i hrvanje s nevoljama. Nakon raznoraznih peripetija našao se u Sarajevu kod tetke. Ubrzo i rat završava. Tetak partizan vraća se kući. Josip u njemu prepoznaje vojnika koji ga je pustio, ali ne i druge, uključivši roditelje i Josipu. Ponovno bježi. Zatičemo ga kao punoljetna mladića u Splitu. Studira. Privlači ga matematika, svemir, filozofija. Bavi se športom da pobijedi užas svojih sjećanja. Iako razmišlja o svemu, nastoji o sebi proširiti apolitičnu sliku. Ipak, jednoga dana ulazi u krug ljudi koji se potajno okupljaju i pričaju o kulturi, umjetnosti... Čak počinju izdavati i novine. Josip se u međuvremenu i ženi. Začelo mu se dijete. Objavljuje svoju prvu knjigu, piše i pjesme. Izgleda da sve sjeda na svoje mjesto. A onda jedne večeri nogom razvališe vrata, izvukoše ga iz postelje i odvedoše u nepoznato. Netko ih je izdao. Ispitivanje, strahote Golog otoka. Jedne burevite, mrzle, teške noći, uspijeva pobjeći. Dokopao se i Splita. Saznaje da ih je izdao brat njegova punca, komunist. Htio ga je ubiti, kao i onog čuvara na Golom otoku. Nešto je prevagnulo da to ne učini, iako mu je ovaj rekao za smrt svih njegovih najmilijih. Uspijeva pobjeći u Italiju. Smjestili su ga u ludnicu, jer od nutarnje boli više nije funkcionirao kao čovjek. Oporavlja se korak po korak da bi na kraju dospio do Amerike. Nastoji preživjeti u tom novom svijetu. Zna za patnje onih s Bleiburga. Ne ćemo više o radnji, spomenimo samo onaj nesporazum sa Srpkinjom, prodavačicom u ribarnici. Ona je od njega mislila da je jugoslavenska uhoda, da bi se na kraju uspostavilo da je najvjerojatnije robijao na Golom otoku zajedno s njezinim sinom, uvjerenim komunistom.

Treba Bogu zahvaliti što je Michael O'Brien napisao ovaj roman, a naročito što ga je napisao na engleskom. Istina iznesena u njemu tako odudara od službene istine koja nam se nastoji utuviti u glavu. Josip Lasta predstavnik je svih onih nebrojenih hrvatskih sudbina razasutih diljem domovine i diljem svijeta. Zlo ih je pržilo, oni umjesto da odgovore mržnjom, odgovaraju dobrim i nadom u bolje sutra.

O ovom romanu, i o njegovu piscu, pisalo se i govorilo u Hrvatskoj i u BiH, ali uglavnom u onim javnim glasilima koje nazivaju »desnima«. Pa tko je taj Michael O'Brien da bi ga se smjelo preskakati? Živi u Kanadi, piše uspješnice ocijenjene s 5 zvjezdica čak i na Amazon.com. Uz to slike mu se i murali nalaze u crkvama i muzejima diljem Sjeverne Amerike i Kanade. Očito, nevažna neka ličnost!!!

Kolikogod mi se sviđa ovaj roman i kolikogod ga ocjenjujem izvrsnom ocjenom, teško ga čitam kao ni jedan drugi. Previše je tu muke, previše je ona stvarna, previše je majstorski ispisana. Taman i sve ovo znali prije samog čitanja, na kraju više nismo isti. Žudimo samo da krug patnji konačno bude zatvoren i da se ukaže sunce, svima, a ne samo nama.

Rekosmo na početku da je Josip starac u tuđoj zemlji. Na kraju romana on je u svojoj zemlji, vratio joj se makar star, i ponovno razgovara s lastavicom kao nekad u djetinjstvu. Ona polazi i on je pita kamo ide? »Nije potrebno pitati. Već je izgovoreno.« (str. 721.)

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 22. kolovoza 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net