Enerika Bijač, Za križem, DHK, Koprivnica, 2015.

Da bismo ispjevali neku pjesmu, potrebno je puno toga osjećati. Nezgodno je kada se radi o nečemu ili nekomu što nam je suviše blizu. Tada se lako klizne u subjektivnost, u osjećajnost.

Nasreću Enerika je Bijač izbjegla tu zamku. Izgubila je dragog unuka Luku i odlučila mu se za ono što joj je i što im je svima podario odužiti pjesmom. Vjerojatno je u početku mislila jednom-dvije, ali je na kraju ispala čitava zbirka. Nazvala je sve te pjesme molitvama za Luku. Postupila je poput Marije pod križem. Jest joj bilo teško, ali znala je da tako jednostavno mora biti. I nije očajavala, već je duboko vjerovala.

Osim, dakle, onoga estetičkoga ovdje se susrećemo i s onim duhovnim. Jedan je od temeljnih upita zacijelo zbog čega se sve to dogodilo. Pa zar nije Luka još mogao poživjeti na ovoj zemlji i biti sa svojima? Kroz odgovore koje pronalazi na ovaj temeljni upit Enerika Bijač gradi svoje pjesme. To je ta njihova nosiva greda. Dok smo na ovoj zemlji, susrećemo se s mnogo dubljim pitanjima od onih kako se danas osjećamo, kakav nam je posao, kakvo je vrijeme... Bog nas je stvorio jednoga dana i jednoga dana ćemo se njemu vratiti. Hoće li to biti dan sreće za nas ili dan osude? Vjernik bi to trebao znati.

Dobrodošla je ovo zbirka pjesama u današnjem hrvatskom pjesništvu. Vraća ga njegovu izvorištu. Nažalost, trenutno prevladava pomodarstvo. Netko je odlučio tako i tako te se tomu treba priključiti i tako postati slavan. Enerika Bijač, pak, ide starim, utrtim hrvatskim stazama u pjesništvu. Bog i mi jedno smo. Radujemo se uzajamno, pomažemo si i čekamo trenutak susreta. Dotle je nama ljudima zahvaliti Bogu na snazi, kao što to Enerika Bijač čini, znajući da smo pobjednici.

Miljenko Stojić