Željko Kocaj, Buka, bijes i autobus, Matica hrvatska, Zenica, 2011.

Pisci su uvijek u procijepu. Pisati onako kako ti srce kaže i predaja nalaže ili biti u trendu pa ma kakav on bio? S tim se hrvao i Željko Kocaj, kako sam priznaje na 72. str. Razlog je bojazan da će se biti dosadan, da te nitko ne će čitati. No, to je temeljna pogrješka. Ondje gdje je Kocaj naginjao trendovskom ujedno je naginjao dosadnosti. Što je više slijedio svoj stari način izlaganja, čitak i bliz životu, više je budio zanimanje.

Kao i u drugim svojim pričama i pripovijetkama Kocaj se ni ovdje ne utječe nekim velikim temama, kako ih proglasiše. Govori o običnom, o životu oko sebe, priča naizgled male priče, ali su one u svojoj srži itekako velike. Kriva je postavka da postoje veliki i mali ljudi samo zbog svoga nazovi uspjeha u životu. Velikim i malim čovjekom postaje se svojim ponašanjem, svojom duhovnošću. Zna to dobro Kocaj i iznosi na vidjelo ljudske sudbine koje se nastoje snaći u vrtlogu života. A on je različit. Ide od studentskih soba do blatnjavih rovova. No, gdje god da smo ono ljudsko u nama traži način izići van, pokazati se u svoj svojoj ljepoti. Zbog toga griješi svatko onaj koji povjeruje prividima. Na svoju žalost to je učinio Mrki u pripovijetci Tarot. Suviše je uzeo k srcu priču nastalu na dijeljenju karata za dugih ratnih dana u rovu. Kod kuće je imao prekrasnu ženu. Ali karte, miješane u dosadi, govorile su nešto drugo. I nastala je nesreća. Naknadna kuknjava ništa nije pomogla.

Kocaj je ponovno ispleo zanimljivo književno štivo. Različito je od onoga razvikanih pisaca, ali je zato puno bliže čitateljima. On je tu pošten, jednostavan, čovjek iz svoga hrvatskog puka. Ni jednome ni drugome nije lako, međutim treba ići naprijed. Čitatelj to prepoznaje i osokoljen novim spoznajama zatvara zadnje stranice knjige.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 27. listopada 2013.; hrsvijet.net, 26. listopada 2013.