Miljenko Buljac, Njihove navezanosti tebi ne trebaju, Matica hrvatska, Sinj, 2011.

Hodnja uz more čovjeka ne samo da odmori nego mu proširi i vidike. Neizostavno stane razmišljati o životu i shvaćati da nije sve tako jednostavno. Tu smo, valovi nas nose, a mi moramo doći do željene obale.

Buljac gleda svijet oko sebe i u njemu pronalazi svoje čvrste točke. U ovoj zbirci pjesama on to čini preko ljubavi, slika mora, slika svoga podneblja, razmišljanja o svemu tome. Tako je i poredao pjesme. Nije ih stavio u cikluse, već ih je pustio da se isprepliću jedna s drugom i prenose nam svoje poruke.

Prva pjesma u zbirci, koja je ustvari programatska, odskače od drugih. Tu se pjesnik obraća »Dječaku drukčijega djetinjstva« pa mu poručuje: ne dopusti da te odvuku/ u mulj svakodnevice/ budi oprezan kada ti velikodušno/ nude/ lažne idole/ odbaci njihove ustupke i/ banalne nagodbe/ opijaj se snovima/ njihove navezanosti tebi ne trebaju/. Po svemu sudeći pjesnik je u svemu ovome uspio. Ma što radio, ma što poduzimao, kuša ostati svoj. To, pak, sa sobom donosi i rastanke, ali se sve na kraju ipak isplati. dogurah već i do vlasi sijedih/ čvrsto utonuo u postojanju i uvjerenju/ kako su žarište mudrosti/ i moćna istina svijeta/ niknuli/ iz jedne misli/ iz istoga uporišta (Tvrdoća krhkih riječi)

Zacijelo ne smijemo ne spomenuti i pjesmu Jedriti, veslati. Sažeo je u nju Buljac sve ono što misli o životu. Izazovi su pred nama, možemo ih pobijediti ako hoćemo. Odlučiti nam je se jer plovidba ne čeka, ne prestaje. Ona vječno traje i od nas krhkih čini prekaljene morske vukove. Zbog čega, dakle, ustuknuti?

Volim zaista čitati iskrene pjesme, pisane po diktatu srca, a ne pomodnog hira. Samo one ostave neki trag u našoj duši, one ostale tek prohuje poput vjetra morskom pučinom.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 22. prosinca 2013.; hrsvijet.net, 21. prosinca 2013.