Vladimir Geiger – Mario Jareb – Davor Kovačić, Jadovno i Šaranova jama, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2017.

U Drugom svjetskom ratu ustaše su imale tamnice i logore, četnici manje, a jugokomunisti ih gotovo da nisu ni imali. O snagama došlima izvana ne ćemo. I tamo se mnogo toga događalo. O postupanju ustaške strane naizgled znamo sve, o postupanju drugih dviju strana podatci i dalje teško izlaze. Gdje je, dakle, tu istina?

Trojac koji je pisao ovo djelo očito je svjestan da stvari ne stoje onako kako nam se nastoje prikazati. Uzeli su u razmatranje gospićku skupinu ustaških logora. Na svjetlo dana iznijeli su činjenicu da njihovi opisivači itekako različito govore o broju žrtava u njima. Zanimljivo, najmanji broj je kod tzv. Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1947. koja je prva sve to istraživala, 1.794, da bi se kod nekih popeo na čak 120.000. Čovjek se odmah upita pa zbog čega je to tako. Odgovor je u tomu što je sve od samog početka postalo prvorazredno političko pitanje ostajući takvim do dana današnjega. Tomu je doprinijela i ratna odšteta od Njemačke. Što više mrtvih, više novca u blagajnu.

Važno je spomenuti da u tom Drugom svjetskom ratu nisu ubijale samo ustaše, nego i svi drugi, a isto tako mnogi su umrli i od raznoraznih zaraznih bolesti. Kad se sve to raščlani, onda se jasno vidi koliko pojedini pisci pretjeruju. Naravno, ne bi trebalo ni umanjivati žrtve, jer ubojstvo samo jednoga čovjeka previše je. Stoga pisci ovoga djela nastoje sve staviti na hrpu i pozvati da se krene od početka, znanstveno i stručno. Tek tada moći će se doći do barem nekog približnog broja. Ovako spomenuto ostaje kao neprestana borba dviju suprotstavljenih strana, jedne koja pod svaku cijenu napuhuje broj žrtava, druge koja ga pod svaku cijenu nastoji umanjiti.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 13. lipnja 2018.