Mato Nedić, Ako hoćeš biti svjetionik, Vlastita naklada, Tolisa, 2017.

Ima zaista dosta velikih djela u svjetskoj književnosti, ali ima i onih koji su proglašeni takvima mada zapravo ne spadaju u taj krug. Pisac istina ne postavlja ovako stvari, ali se ta razdioba nazire ispod površine.

Ovom knjigom Nedić je zapravo obilježio 20 godina svoga književnoga djelovanja. Možemo reći malo ili puno, ovisi kako gledamo. No, svakako su te godine kod Nedića prohujale radno. Trsi se ući u bit književnosti i kao takvu je predati sljedećim naraštajima. Evo što zapravo misli o njoj. »Stvarna je književnost ona koja nastaje stvaralačkim naporom u potpunoj slobodi stvarateljskoga duha; to je ona književnost za koju se živi, s kojom se poistovjećuje i za koju se, ako treba, i pati...« (str. 88.)

Gledajući ovako na književnost pisac je pred nas prostro točno 20 ogleda o velikim književnicima i velikim djelima, kako se to danas uobičajeno drži u glavnoj struji književnosti. Ali, rekosmo, uvijek je pitanje što je veliko a što je malo. Nedić očito preferira one koji su pisali kršćanskim nadahnućem. Tekst njegovih ogleda jednostavno time odiše. Složio bih se s njim. Uvijek će roman Braća Karamazovi Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, o kojem se govori na početku knjige, biti bolji od romana Alkemičar Paula Coelha, o kojem se, pak, govori na kraju knjige. Možemo pritom izmišljati ovakve i onakve teorije, ništa se ne će promijeniti.

Dotaknusmo se mrvicu tzv. suvremene književnosti i nekih njezinih prijašnjih oblika. Dok se ova današnja gubi u igri i istraživanju svijeta pomoću krivih postavki, ona naslonjena na kršćansku duhovnost istražuje čovjekovo postojanje i ćudorednost nastojeći na pravi način odgovoriti na najdublja ljudska pitanja. Pa se priklonimo onoj koja nam više odgovara.

Vrijedi svakako pročitati ovu knjigu. Preko iskustava drugih sami ćemo razmisliti o svome hodu kroz život te zaključiti određene stvari.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 12. rujna 2018.