Anđelko Kaćunko, Pogled sa Sljemena, Dom Zvonimir, Solin, 2005.
Po prvi put u svojim tekstovima danas kušam navoditi riječi Miroslava Krleže. Govorio je negdje o balkanskoj krčmi i o gašenju svjetla u njoj. Samo je napola pogodio. Netko je gasio svjetlo, ali se ta krčma, barem po mom gledanju, ne nalazi na onom mjestu gdje je on smješta. Ako je netko u nju zalutao, ne znači da ju je donio u svoj kraj. Ili možda baš jest tako? Što je važnije: njezini obrisi na ozemlju ili njezini obrisi u nečijem duhu? Mislim da bi se Kaćunko opredijelio za ovo drugo, barem tako odgonetam po ovoj njegovoj knjizi. Ona progovara o bitnom, kuša rasvijetliti tminu oko nas, stvoriti zdrav stav, a Krleža..., eh, Krleža!
U podnaslovu Kaćunkove knjige stoji: izbor kolumni, propovijedi i razgovora. Bilo je za očekivati da će tim redom postaviti tekstove u knjizi, ali on je to učinio malo drugačije. Tekstove je ustvari poredao po nekom zajedničkom stavu. To je puno bolji izbor, ako već ove tri vrste tekstova donosi zajedno. Kolumne su svakako najupečatljivije. Živim, vrckavim jezikom Kaćunko govori o stvarnosti oko nas. Unatoč tomu što je tema ozbiljna zateknemo se kako se nasmijemo na neku njegovu uspjelu dosjetku, način na koji prikazuje ono o čemu govori. Kakvi razvikani kolumnisti u našim današnjim visokonakladnim novinama! Kaćunko im i nehotice drži predavanja o umješnosti pisanja kolumni. Duh toga prenosi se na propovijedi koje izgovara, naročito na propovijedi koje izgovara preko elektronskih javnih glasila. Razgovori su još mirniji, bez one vrckavosti, ali puni nedvojbenih stavova. Riječ je odaslana u prostor oko nas. Tko je čuje?
Svrnimo malo više pozornosti na same tekstove. Prve riječi koje sam bez nekog naročitog razmišljanja podvukao u knjizi kao značajne jesu sljedeće: »Dogodio se paradoks: kako se smanjuje broj blagdanskih zastava, tako se poštovanje prema braniteljima i štovanje njihove žrtve postupno pretvara u nezahvalnost i optužbu za blokadu „našega puta u evropske integracije“«. (str. 10.) Razmišljajući, kasnije sam shvatio da su ovo riječi koje mogu predstavljati os oko koje se kreće ne samo ova knjiga, već os oko koje se kreće čitavo današnje hrvatsko društvo. Unatoč nametnutom ratu s raznih strana, pobijedili smo i izišli u slobodu. No, oni nam je i dalje ne priznaju, a neki među nama i dalje ne znaju što će s njom. Zbog toga šiba i nadalje puca po leđima branitelja s namjerom omrznuti nam taj slatki okus slobode i ponovno nas priviknuti na mrski okus ropstva. Umjesto na bojno polje i tvarno uništenje, bitka se poglavito prenijela na duhovno polje. Probudila se balkanska krčma, da opet parafraziram Krležu, ali ne u našim glavama, da parafraziram svjesne u hrvatskom narodu. Za razliku od Krleže ti svjesni nastoje upaliti svjetlo i rastjerati taj duhovni mrak. Oni ne očajavaju, ne tuže se, već zagrću rukave i pjevajući idu u borbu. Kaćunko je među njima. Očito da je postao istaknuti borac pa se množe napadački tekstovi na njega u našem žutom novinarstvu kojega ima na sve strane. Rascvjetalo se nad duhovnom kaljužom balkanske krčme i nastoji se ukorijeniti i u ovim krajevima. Raznorazni mu pušu u jedra, kako saznajemo iz »Pogleda sa Sljemena«. Samo da je ugasiti to svjetlo koje Kaćunko i ostali neprestano pale, da se opet prisjetim Krleže. A može li se i hoćemo li dopustiti da se ugasi to svjetlo?
Kada su ono naši dečki devedesetih godina prošlog stoljeća kretali u rat protiv neprijatelja nadmoćnijeg u oružju, oko vrata su nosili krunice. Dobro su predosjećali da se bije i duhovni, a ne samo tjelesni boj. Dopustili su im da svoj predosjećaj provjere na djelu. Čim je sve završilo, oni su izišli iz sjene i stali nametati neku svoju duhovnu matricu. Plašt im je obično bio lažni pacifizam. Čak su se drznuli pomiješati odgovornost napadača i žrtve. »Danas, kad je rat daleko iza nas, a mnogi su zaboravili da ga je uopće i bilo, nekima je vojska, pa i hrvatska, potpuno negativan pojam.« (str. 83.) Poslušajmo zaključak. »Jesenje opadanje lišća potiče na dublje razmišljanje o životu, ali također neodoljivo podsjeća na svjetska previranja, u kojima sve brže ogoljavanje stabla ljudskih prava kao da najavljuje skoru globalnu zimu čovjekovih sloboda.« (str. 84.) Kaćunko mudro zapaža da mnogi koji govore o ljudskim pravima ustvari se bore protiv njih. Njima je samo na pameti njihov osobni tvarni probitak i ništa više. Da bi stvar bila zabašurena, brinu se određena razvikana javna glasila. »„Sveci“ modernog vremena postali su sportaši, glumci i manekeni. Oni su zapravo i jedini uzori većini mladih. Idoli su vještom reklamnom kampanjom podvaljeni umjesto ideala.« (str. 87.) Naravno da bi svijet izgledao drugačije da su uzori pravi, nepatvoreni, rekao bih ljudskiji, bez namjere da uvrijedim časne iznimke iz spomenutih skupina. Dodajmo ovome i misli o ljevici i desnici. »Ali, pravo značenje i puna simbolika tih pojmova, prema Bibliji, zorno nam je razjašnjena u opisu Posljednjeg suda: desno – mjesto izabranih, spašenih, a lijevo – mjesto prokletih, odbačenih; dakle: desno je smjer raja, a lijevo smjer pakla!« (str. 109.) Jasno, nema što, kada bi ovi pojmovi danas bili ono što su nekad bili. Na žalost, zahvatio ih je pojam relativizacije ili lažni pacifizam, o kojem smo već govorili. Razgoropade se samo kada netko dirne u njihova osvojena tvarna prava. Narod je svjetina, vrijedi samo na izborima, a i to se može popraviti ako pogriješi u svom opredjeljenju. Najbolji je lijek zabaviti ga i ne dopustiti mu da se pača u ozbiljne stvari. Ne mogu, a da se još ne osvrnem i na kolumnu »Bog Brother – iliti: opasnosti reality showinizma«. Zasiplju nas time svakoga dana. Balkanska krčma sa sjevera Europe doplovila je i do nas. Molim vas, samo nemojte paliti svjetlo, čini mi se kao da viče sa zaslona naših daleko(daj Bože)vidnica. Nemoguće je, naime, da bi se pri svjetlu takve stvari mogle raditi. »Ljudi postaju globalni sužnji u dobrovoljnom logoru, kojima su za samoinicijativu i slobodu ostavljene tek mrvice nebitnih sloboda, koje vode odgoju za kulturu raspadanja, kako je govorio pokojni Tenžera. Demokraciju – koja je zapravo bila čisti privid – konačno je zamijenila reklamokracija!« (str. 115.) Krivo je ako se misli da se govori o Orwelu, to je stvarnost, sviđala se nekome ili ne. Nije stoga čudno da namjesto osude stiže pitanje tko to pali svjetlo kad balkanska krčma tako dobro radi u zemlji i inozemstvu? Čista multinacionalna tvrtka koja kipti od onoga multi!
Kaćunkov način iznošenja misli u skladu je s današnjim nastojanjima u suvremenom novinarstvu. Spominjem to zbog toga što ima i drugih koji zastupaju iste stavove, ali je način njihova govora u neskladu s vremenom u kojemu žive. Dogodit će se da će na njega odmahnuti rukom čak i oni koji mu nisu baš neskloni. Nije stoga tuđ naslov zadnjeg teksta ili razgovora donesenog u knjizi: »Šačica medija terorizira šutljivu katoličku većinu«. Nikako da se dogodi da ta većina shvati da joj nije mjesto samo u sakristiji, već i na otvorenom. Treba stvarati takva javna glasila koja će govoriti o njezinom čistom nauku, osnivati javna glasila koja će se doticati svih vidova ljudskog života u svjetlu katoličke nauke i probijati se u javna glasila koja su protivna katoličkoj vjeri. Kaćunko je to shvatio i poremetio namjere vladalaca iz sjene. Ušao je u hrvatske publicističke vode i dobrano ih rastresao u stilu rasnog napadača, da sada uporabimo športski rječnik. Očekujemo sljedeću njegovu knjigu sastavljenu samo od kolumni. Valjda će ih imati gdje ispisivati i valjda mu vrata ne će zbog dosadašnjih iznesenih stavova posvuda biti zatvorena.
Miljenko Stojić
Predstavljanje u Mostaru, 23. rujna 2005.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 26. rujna 2005., 21.00 – 21.45