Marko Matić, Vrijeme ljevorukih, Dan, Zagreb, 2009.
Kad je ono Isus nevin umirao na križu, desni razbojnik molio ga je za razumijevanje, lijevi mu se rugao. Krvavoj Francuskoj revoluciji, mnogo godina poslije, svidje se ta poruga dok proglašavaše slobodu, bratstvo i jednakost. Nešto poslije pojavi se i zlokobni spis Protokoli sionskih mudraca. I danas smo tu gdje jesmo, pritisnuti samoproglašenim istinama i redateljima iz sjene. Ali, postoji i onaj raspeti s početka ovoga govora. Treba mu samo povjerovati i ne bojati se.
Znam da ovim riječima nisam dostatno prikazao sadržaj Matićeve knjige, međutim nadam se da jesam njezino usmjerenje. To je knjiga koja nas ne želi ostaviti u nedoumici. Jasno nas svrstava, uvjetno rečeno, na desnu stranu. Bez obzira, naime, na naslov, pisca toliko ne zanimaju strane, koliko ga zanima je li netko državotvoran ili ne. Nije ovo politološka knjiga u kojoj se preispituju raznorazne ideologije i, možda, priklanja jednoj od njih, već je ovo knjiga koja se bori za istinu i spremna ju je drugome dati.
Doneseni ogledi najprije su ciljano pisani za neko javno glasilo (Tomislav, Hrvatsko slovo, Večernji list, Horizont). Kako su neka od njih nestajala s društvene pozornice, a u drugima je Matiću otkazivana suradnja, tako i ogledi bivaju pisani za svoju vlastitu dušu. Na kraju knjige, dakle, imamo samo nadnevak kad je koji ogled napisan, ali ne i gdje je objavljen. Usud je to ne samo pisca ove knjige, nego i mnogih hrvatskih novinara. Jede ih nedostatak novca i politička korektnost. I sad ti budi novinar! Odnosno, može se to biti, pa čak i dobiti raznorazne nagrade, samo treba biti u suvezluku s nekim s kim ti se ne biva. A to se Matiću ne da. Drzne se dirnuti tamo gdje ne treba i karijeru možeš objesiti o klin. Ali, važno je da se ima kuća, poručuje on.
Spomenusmo »suvezluk«. Koliko ja razumijem ovo je najbitnija riječ u knjizi. Iz nje proizlazi i »ljevorukost« i »desnorukost«. U Tomislavu u kolovozu 1992. Matić piše: »Ljevorukost je samo iznimka koja potvrđuje pravilo, a pravilo je desnorukost. Iako je u vojnom životu Hrvata vrijeme desnorukih nastupilo već dvije godine, vrijeme desnorukih u političkom životu hrvatske demokracije tek dolazi«. Pisac zna da je ovo bila nada koja se na žalost još nije ostvarila. Mnogo nas je tako mislilo, ali događaji su krenuli nekim drugim tijekom. Danas itekako osjećamo ljevoruke, oni desnoruki ili su odgurnuti u stranu ili se sami ubijaju ili ih uhićuju i sve slično tome. Sprema nam se neki novi okvir za trajanje u vidu jugoslavenštine upakirane u Zapadni Balkan, jugosferu i neke druge »umilne« nazive. A to Matića plaši, to je za njega »ljevorukost« koja se ne oprašta, ona takvog uvrnutog životnog hoda mogla bi se i oprostiti.
Ne smijemo ne spomenuti poznati uvodnik u Hrvatskom slovu kojeg pisac napisa 1998. Naslov mu je tako jednostavan, a tako gromovit: Sionisti. Diglo se sve na noge. Opališe iz javnih glasila na uvodničara, Hrvatsko slovo i njegove čitatelje, kao ono na početku Hrvatskog obrambenog rata JNA na goloruki hrvatski narod. Štekću strojnice, tuku topovi, rijetko se čuju oružja malog kalibra. Neki su, istina, tukli i iz neznanja. Pomiješali im se sionisti i cionisti pa su htjeli i oni kriknuti da se ne može tek tako dirati židovski narod. A pisac ga nije ni dirao, govorio je tek samo o pristalicama Protokola sionskih mudraca i ništa više. Pade mi na pamet jedna zločestoća. Kako bi se proveo onaj ili oni koji bi o židovskom narodu rekli ili mu učinili ono što čak tzv. međunarodna zajednica govori i čini hrvatskom narodu? Znam, nije ovo politički korektan govor, samo nije mi se dalo šutjeti. Ubacimo ovdje jedan navod iz knjige. »I ne samo televizija, sionistima (tako nazovimo one koji misle da su oni bogovi Zemlje), važno je za uspješno djelovanje da su u njihovim rukama glavne svjetske banke, velika poduzeća, vodeći tisak, međunarodne organizacije, sindikati, trgovina, znanost i školstvo. Samo toliko... Nisu ni ludi. A posebnu brigu sionisti vode oko toga da u državama, u kojima se i njih pita, u njihovim rukama budu mediji kao što su novine, radio i televizija.« (str. 247.) Zar ovo nije točna slika onoga u čemu danas živimo u našoj kolonijalnoj Hrvatskoj, a o Herceg Bosni da i ne govorimo?
Ogledi u knjizi nisu poredani tematski ili nekako drukčije, nema nekih novih poglavlja, nego se oni vremenski redaju od početka do kraja. Slučajno, ali znakovito je ispalo kako počinju i kako završavaju. Prvi ogled »Pametniji od naroda« pisan je za ožujski broj Tomislava iz 1992. Započinje prvom pucnjavom po Sarajevu i podizanjem barikada. Vlast moli građane da ne izlaze na ulicu dok se situacija ne smiri. Prema već uobičajenim događajima s nogometnih utakmica, ta preporuka kao da vrijedi i danas. A završetak knjige, ogled »Demo(n)kracija« iz travnja 2009., dotiče se teksta sv. Mateja u kojem on govori kako sotona napastuje i kuša zavesti Isusa. Misao na taj događaj i na sve ono što je iznio u knjizi Matić zaključuje riječima: »Reći će (neki ljudi) da je Isus jedini pravi i istiniti demokrat, a đavao lažni demokrat, odnosno demonkrat. Suglasan sam s ovim drugim stavom kao i s Isusovim naukom da se čovjek za života, ovdje na zemlji, ponaša demokratski ako poštuje Boga iznad svega a bližnjega svoga kao samoga sebe, te da je suvezluk s đavlom demonkracija. Da se poslužim čestim evanđeoskim govorom, prispodobom: tko htjedne prepoznati vuka u janjećoj koži, opstat će; a tko ne htjedne, propast će. I još nešto; samo u Isusovoj demokraciji su svi proroci i zakoni.« (str. 399.) Može li jasnije? Ovo su zaista riječi i stavovi kojih se sionisti boje, a ako ih posvojimo zauvijek će pokopati naš strah u vidu ljevorukosti.
Iz do sada rečenoga jasno se vidi da Matić nastupa beskompromisno i otvoreno. Nema kod njega skrivenih misli, osim ako to nije misao da treba pomoći hrvatskom puku, pa onda pomoći i svim ostalima kojima je pomoć potrebna. On ljude ne dijeli po političkoj, rasnoj, vjerskoj i sličnoj pripadnosti. Dijeli ih samo na one koji su za istinu ili su protiv nje. Zbog toga toliko ustaje na sioniste i ne boji se u svojoj okolini prepoznavati njihove pipke. A za njih nema ništa strašnije nego da ih netko izgura na svjetlost dana. Matić to čini između ostaloga i tako što govori da je prirodno da Hrvatska i BiH sačinjavaju jednu cjelinu i da je svaka granica među njima neprirodna. Hrvatski narod i njegove ustanove, posebno Matica hrvatska, trebaju brinuti da hrvatska svijest doživi budućnost. Sionistima se od svega ovoga diže kosa na glavi, ali Matić je neumoljiv. Drži se čvrsto svoga i tako pliva ovim svijetom.
Ne samo da ne bismo nasjeli sionistima i njihovim igračima, već i zbog mnogih drugih razloga, vrijedno je pročitati ovu knjigu. Ako ništa drugo, rastjerat će nam magle i puno ćemo jasnije vidjeti. Recimo, prepoznat ćemo ono o čemu piše Luka Podrug u jednom ne tako davnom broju Hrvatskog lista i time ćemo na netipični način, kao što je i ovo, na žalost, jedna od netipičnih knjiga, završiti ovaj ogled. »Dok branitelji umiru, čame po zatvorima, bolnicama i ludnicama, svakodnevno raste broj korisnika povlaštenih mirovina iz zločinačke Jugoslavije. Partizana s povlaštenim mirovinama još ima 43.557, udbaša je 16.125, pripadnika zločinačke tzv. JNA 11.540, a privilegiranih komunističkih funkcionera 382. Od vremena kada je 2000. na vlast došla trećejanuarska diktatura broj privilegiranih partizana, udbaša i armijaca narastao je za 12.000.« Još jedna rečenica, gospodine Matiću, a i drugi: nemojmo kopljem u trnje, ima se još o čemu pisati.
Miljenko Stojić
Predstavljanje, Mostar, 11. prosinca 2009.; Predstavljanje, Ljubuški, 21. lipnja 2010.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 15. listopada 2012.; hrsvijet.net, 13. listopada 2012.