JEDAN DAN

Print Friendly, PDF & Email

Srećko Marijanović, Moje će uši rasti, Naklada DHK HB – Matica hrvatska, Mostar – Stolac, 2015.

Ima pjesnika s kojima ne znaš što bi, a ima i onih koje čitaš. Marijanović spada u potonje.

Napisao je zbirku, mogli bismo reći, u jednom dahu, iako su tu sabrane pjesme iz različitih razdoblja i različitih tematika. Protuslovno? Pročitajmo posljednji stih u zbirci: ne djede ne ću stati (Ne ću stati) Započeo je nešto, nailazio na raznorazne poteškoće, ali on ide dalje zbog zavjeta koji je nekada dao. Očito poglavito samima sebi jer samo u tom slučaju prikupljamo dovoljno snage ići naprijed. Što se može, pomalo smo sebični, ta ljudska smo bića. No, nakon toga zavjet se prelijeva i na druge. Bića smo ipak u odnosu prema nekome.

Opširnije...

SPOZNAVANJE NESPOZNATLJIVOG

Print Friendly, PDF & Email

Marija Pehar, Otajstvo Trojedinoga Boga u slikovnom izričaju, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2016.

U Srednjem vijeku cvjetao je zagrljaj bogoslovlja i umjetnosti. Pisale su se nezaboravne knjige, stvarala velika djela. No, na pozornicu stupi razum i nastade razlaz. Bogoslovlje skrenu prema filozofiji, a umjetnost prema banalnosti. Jedino na Istoku razvoj bi nešto drukčiji. Ikone su preživjele vrijeme zadržavši svoju izvornost. Pa se sada i neki na Zapadu osokoljeni time ponovno vraćaju svojim korijenima.

Sve ovo dotakla je Marija Pehar u ovoj knjizi pred nama. Promatrala je, kako i sam naslov kaže, otajstvo Trojedinoga Boga i njegov odraz u zapadnom slikovnom izričaju. Čitatelj će lako spoznati da je nije vodila gola želja za pojavkom njezina djela na bogoslovnoj pozornici već želja za spoznavanjem blizine Božje u ovom nemirnom svijetu. Zbog toga su joj rečenice pitke, iako nastoji izraziti teške bogoslovne teme. Stručne izraze rabi koliko mora pokušavajući se tako približiti prosječnom čitatelju. I u tomu je uspjela. Njezino djelo mogu čitati, dakle, i stručnjaci i uobičajeni sljedbenici kršćanske duhovnosti.

Opširnije...

CETINSKOM KRAJINOM

Print Friendly, PDF & Email

Stjepan Čovo, Franjevci žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća u Cetinskoj krajini, Franjevački samostan, Sinj, 2015.

Fra Milan Lapić i fra Stanko Bradarić nađoše se 24 rujna 1943. u Stupnom Dolu kod Ravnog, na putu u Dubrovnik. Jugokomunisti napadoše mjesto i uhvatiše ih. Bijaše to sinjska jedinica pa se oni pozvaše na »prijatelja« Peku Bogdana. Ta kako i ne bi, 6 je godina bio u sinjskom sjemeništu. Ali je bio i u Beogradu na sveučilištu gdje se priključio jugokomunistima. Kada je došao i ugledao navedene, uskliknuo je da ih je i prije čekao ali su umakli. Zna se što je slijedilo.

Ovaj povijesni podatak zorno ocrtava kako su se jugokomunisti odnosili i prema dalmatinskim fratrima. Ništa im nije bilo sveto, krvavo su slijedili svoju komunističku ideologiju. A nastavili su to i u poraću, kako nam ovo djelo pokazuje. Nama su ih, pak, predstavljali, a u Cetinskoj krajini još neki Bogdana i ine predstavljaju kao ćudoredne okomice, dobrotvore svoga kraja. Za ne povjerovati.

Opširnije...

NAŠI JUNACI

Print Friendly, PDF & Email

Damir Plavšić, Ne plači, moj dobri anđele, UBSDRHL, Hrvatski Leskovac, 2015.

»Najteže mi je u životu bilo kada sam ubio. U tom trenutku sam osjetio da se srušio sav moj svijet jer sam počinio smrtni grijeh. Tada sam osjetio i svoju smrt, te da više nemam dušu već samo svoje bezvrijedno tijelo.« (str. 13.) Ovim riječima Plavšić počinje tek nekoliko doživljaja iz onoga vremena kad je branio Vukovar i kad su ga uhvatili i zatočili duboko na ozemlju Srbije. Prošao je tri logora dok konačno nije bio razmijenjen u Nemetinu 27. ožujka 1992.

Teško je čitati ovu knjigu. Zar stvarno ljudi mogu biti tako okrutni? »Srpski civili izlaze iz mase i grle neprijateljske vojnike, pokazuju prstima... Spuštamo glave skrivajući se od prstiju koji osuđuju na smrt. Nevjerojatno: do jučer smo s tim istim ljudima dijelili hranu i vodu, zajedno s nama su u podrumima bili zaštićeni od granata i sigurne pogibelji... Sada se skrivamo od njihovog prsta.« (str. 56.) I mi bismo najblaže rečeno mogli ponoviti: nevjerojatno. Svaki drugi komentar je suvišan. »Ležim na podu... Sav sam isprebijan... Tako putuje konvoj autobusa u hladnoj, zimskoj noći kroz Srbiju. Nakon dugo vremena vidim osvijetljena sela i gradove. Nekako mi je toplo, sretan sam. Mjesecima nismo imali struje, vode, mjesecima mrtvi, granate, ranjenici, mrak... Ovdje je tiho, mirno i lijepo.« (str. 70.) A mi unoseći se u Plavšićeve misli trpko zaključujemo kako je rat s drugu stranu Dunava.

Opširnije...

Osobno