»ČOVJEČE, NE LJUTI SE«

Print Friendly, PDF & Email

Zvonimir Balog, U ponedjeljak ne mogu, Naklada Đuretić, Zagreb, 2013.

Kao djeca smo se igrali, a možda se igramo i kao odrasli, one igre »Čovječe, ne ljuti se«. Njome si dozivamo u pamet da možemo nekome biti protivnik, ali sve je to tek dio miroljubivog življenja.

Pada mi sve ovo na pamet dok čitam Balogove pjesme u ovoj knjizi. Razigran je, nadmeće se s protivnicima, najviše sa samim sobom, da bi nas neopazice uveo u dublji sloj te svoje igre. Naravno, zbiva se to samo ako ne ostanemo hladni promatrači.

Da bi pojačao ovu svoju igru, pjesnik nekada pribjegava i igri s korijenom riječi stvarajući tako začudne odnošaje i među riječima i među samim smislom. To se nekada možda čitateljima ne će dopasti, ali dopustimo stvaratelju da ode i u tom pravcu.

Opširnije...

S NARODOM

Print Friendly, PDF & Email

fra Blago Karačić, Ratne i poratne uspomene, 1945. – 1952., Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« – Matica hrvatska, Široki Brijeg – Vrgorac, 2014.

Ubijali su ih u ime naroda. Nesmiljeno. Nevažno kojem su staležu pripadali, svi su bili krivi ako nisu bespogovorno prihvaćali jugoslavenske namisli. I tako do 1952. u ovoj knjizi, a u stvarnosti do Domovinskoga rata.

Fra Blago Karačić nije u miru i tišini napisao djelo pred nama. Ispisivao ga je najmanje tri puta i isto toliko puta uništavao. Zbog čega? »Čim su udbaši zamaknuli, požurio sam se u svoju sobu. Na stolu mi je bila rastvorena teka u koju sam bilježio uspomene iz rata. Da su mi je našli, zadugo se ne bih iskopao s robije. Možda bi mi i glava otišla. A ovo mi je treći put kako pokušavam zapisati nešto od onog što sam u ratu i nakon rata doživio, ali nemam sreće. Uhvatio me strah i teku sam odmah spalio. Nešto sam bio počeo pisati dok sam bio župnik u Blagaju, ali sam odustao jer su u župni stan bili ugurani dvojica milicionara kao podstanari. Ovdje u Vitini bio sam prije podosta napisao i, da mi Udba to ne nađe, presavio, strpao u dvije zahrđale konzerve, zatukao i utisnuo u zid u napola srušenoj štali. Vražji su miševi gotovo sve izgrizli. I, eto, opet ne bi sreće...« (str. 5. – 6.) Tako se stvarala naša povijest, hrvatska, ona jugokomunistička stvarala se uz potoke novca i nisu je izjeli miševi, ali jest naš krik za slobodom.

Opširnije...

LISTINE

Print Friendly, PDF & Email

Mato Nedić, Okvir za mudrost, Zaklada »Terra Tolis«, Tolisa, 2013.

Bijaše nekada hrvatsko bosansko kraljevstvo. Dođoše onda Turci i poturice te sve kliznu prema zaboravu. Ipak, osta sjećanje, ostaše listine razasute tu i tamo, osta pokoji kamen, te oni nastaviše svjedočiti. Oslanjajući se na sve to Mato Nedić napisa ovaj roman.

U središtu priče je fra Ilija Starčević, osnivač prve pučke škole u BiH. Učinio je to tako rekući krišom, jer Turci takvo nešto nisu dopuštali. Bio je hrabar i nije se dao podjarmiti. Volio je svoju Bosnu, volio je svoj hrvatski narod, volio je Katoličku Crkvu. Nije to bilo lako u ta teška vremena. Glava je bila u pitanju ili barem teški »zulum«.

Opširnije...

DUBINE

Print Friendly, PDF & Email

Roko Dobra, Put do mora (izabrane pjesme), 3000 godina za dar, Zadar, 2013.

Nije lako napisati 10 zbirki pjesama. To mogu samo pravi, ustrajni pjesnici, oni čija zvijezda trajno opstaje na nebu a ne tek određeno vrijeme. Roko Dobra je takav. Svijetli.

Izbor uradaka pred nama otkriva nam pjesnika dubinski okrenuta prema moru. Nije to samo prolazni hir, nego pravo stanje. Zacijelo se sve dogodilo pod utjecajem mjesta rođenja i življenja, ali i pod utjecajem odlaska oca na to tako blizo, a tako daleko more. I što drugo nakon svega preostaje nekome takvome nego zaroniti dubinski i u svoju dušu. Da, okoliš je lijep, ali treba čvrsto zagristi u život. ... I moje pjesme često krvare/ ko cvjetovi krhki u naručju kupina.// Moje su pjesme – ja sâm,/ jer u njih ubrizgavam svoju krv,/ jer u njih pretačem svoju bol... (Moje pjesme) Rekao je to još u svojoj prvoj zbirci i svemu ostao vjeran do kraja.

Opširnije...

Osobno