Miljenko Stojić, Paljenje svijeće, ICMM, Međugorje, 1998.

Piše: Antun Lučić

Ogled o duhovnim izazovima zapisa Miljenka Stojića Paljenje svijeće. Osjećaj za prozno umijeće kroz subjektivni ton pisma koji: i kazuje i svjedoči, bistro odgaja i potiče.

Postoje knjige koje govore same o sebi, ali i one koje traže obradu (daljnju interpretaciju). Međutim, svako djelo izvedeno u jeziku ima produžetak u prikazu, osvrtu, kritici, eseju... Kadšto je nedostatna pa i pogrješna ocjena korisna u tome poslu, ali ostaje spoznaja da je popratni tekst uz djelo stanovit epilog koji govori – htjeli mi to ili ne – i o samom »ograničenju interpretacije«, bar u onom smislu o kojemu govori Umberto Eco u djelu I limiti dell’interpretazione (1990.), a koje čeka prijevod na hrvatski.

Nakon prve knjige ogleda fra Miljenka Stojića Ta vremena pred nama je i druga knjiga njegovih eseja Paljenje svijeće (Informativni centar »Mir« Međugorje, Međugorje, 1978.). Riječ je o intimnim ili prisnim uradcima, vrlo subjektivnim po književnom fonu. Ovaj pisac, kao i u prvoj spomenutoj knjizi, naučio je – i dalje uči – cijeniti obične, svagdanje trenutke života, poput riječi iz Očenaša (ime, otac, volja, kruh). Vlastite doživljaje i misli, iskazane kroz različite usporedbe, općenitosti ili duhovite dosjetke zapućuje ka upitnosti i čuđenju.

Po svom izvornom značenju ogledi i jesu pokušaji višega poimanja svijeta. Stojiću su oni tek mediji, kraći prozni napisi pomoću kojih izlaže svoje poglede na život i ukupnu zbilju iznjedrenu u više zgoda (ili nezgoda). Zahvaljujući upravo inventivnom duhu, ogled je prilika za raspravljanje kojim autor nastoji objasniti kakav dohvaćeni motiv ili predmet s više zrcala. Tako na nemalo mjesta postiže plastičnu obradu pa i dublju procjenu nekih fenomena iz tekućih (ne lako uočljivih) zbivanja. Tomu, dakako, prethodi njegovo ranije znanje, unutarnji doživljaj za lomne stvari svijeta te sklonost pronicavom, ispitivačkom mišljenju.

Sjetimo se – ovim povodom, ne slučajno – ogleda iz teologije jednog Ivana Goluba, Josipa Turčinovića ili Tomislava Šagi Bunića, a još prije u književnosti jednog Antuna Gustava Matoša, Ive Hergešića ili Vlatka Pavletića. Da ne navodimo likovne eseje Grge Gamulina, kazališne osvrte Nikole Batušića ili Dalibora Foretića, kao i mnogih drugih u tzv. »aneksima književnosti«.
 

Žigica pred svještilom

Sigurno je da ustroj prozne građe Stojić oblikuje u najmanju ruku četverostruko: podastiranjem mišljenja, iskazivanjem doživljaja, asocijativnim prizivanjem veza u svijetu te nalaženjem mogućih poruka. Izvornost njegovih rukopisa je u osobitoj tvoračkoj moći koju, čini se, podjednako razlijeva na sve uočeno, što je i odlika redovnika kojima je siromaštvo kredo življenja.

Dosta opsežna knjiga Paljenje svijeće, prema općem snimku, podijeljena je u tri tematska kruga:

1. Uzimanje štapa – metaforizirano predstavlja imenovanje hodočašća ili puta obraćenja. Primjerice, u zapisu Školjka govori o morskoj stvarci koja je ljepša dok je u moru, ali ona upućuje na očuvanje vjere u moru života: »Kršćanstvo nije zacijelo povlačenje pred životom. Takvo kršćanstvo jest slabost«.

2. U Gospinoj školi – raspravlja se o suživljavanju ili zavjetu Kraljici mira. U tekstu Ljepota navodi se: »Već pri našem stvaranju ljepota je stavljena u nas«, ili nešto dalje, još u istom duhu: »Naš je kasniji zadatak samo iznijeti tu sliku van da je svi ljudi vide«.

3. Svježina Božjega daha – piščev glas o Božjoj prisutnosti koju osjećaju djeca ali i odrasli. Zapisom naslovljenim Brzogriz upozorava koliko suvremeni čovjek nema vremena razmisliti o onom što čini (ili je već učinio) jer pripada naraštaju označenim pridjevkom »fast food«.

Paljenje svijeće je, kao i naslov jednoga zapisa, simboličan čin tek na prvi pogled. Međutim, to je predstanje u kojemu, slijedimo li Stojića, »nagrnu poteškoće« pa smo nekako u doticaju s mrakom. Prihvatimo li njegovu refleksiju da »paljenje svijeće nije postupak« nego sam život, onda nas ono vraća nama samima, vraća u događaj rođenja i održavanja plamena pri našem odrastanju. Ako postignemo kakvu-takvu zrelost, uvidjet ćemo koliko je za upaljenu svijeću bitan ne petrolej ili ulje, ne skup tankih pamučnih niti ili platnena vrpca, već srce. Središte svijeta u malom slijeva se u plamen i, dakako, u čuvanje plamena našim rukama.

U ovakvoj slici i prizoru plamen je čovjekova vjera, dok ruke nekima služe kao načini zaštite plamena, a drugima da samo odmahnu rukom na ovaj čin. Želi li čovjek biti Božji prijatelj i suradnik treba, zaključit će Stojić, »samo upaliti svijeću u svome srcu«. Time usmjerava svoje ponašanje svjestan da bilo kakvom vanjskom manifestacijom, pa i prigodnim paljenjem svijeće pred križem, ne može sakriti grijehe ili Boga potkupiti upaljenom žigicom koju prinosi suhom svještilu koje domalo izgori. Uz ovakvu razdiobu može se primijetiti, čak s Gastonom Bachelardom u Poetici sanjarije: svijeća ne traži posredništvo prema čovjeku. Naprotiv, ona je znak izravnosti, vrelo je i vrelca su u srcu.

Srcem nastupa i mlada bolničarka Candi u istoimenoj crtanoj seriji. Drugi njezin nastup i brižnost prema bolesnima objašnjavaju stavom kako se »petlja ondje gdje se nje ne tiče«. Zar modernoj civilizaciji upravo ne treba više srca? Ujević bi rekao kockica vedrine, ona samozatajna radost koja se protivi nasrtajima konzumizma, nove pošasti na razmeđu nezbrinutih stoljeća.
 

Oproštaj od stoljeća

Riječ »svijeća« nosi emocionalnu jakost, poput riječi šapat ili tama. Spomenimo Cesarića, Tadijanovića, fra Janka Bubala, u stanovitom smislu Stojićevih pjesničkih prethodnika, navlastito poznavatelja riječi kiša, pahulja, zvijezde, jesen... Sve te imenice stoje usamljene, gotovo ukopane u sebe. Ali i kao takve poput kratkih stihova, sačinjene su bar od zraka slutnje, a zadatak je takvih riječi – okupiti smisao na jednom mjestu, tijesnom na vodoravnici, a visokom po okomici, kao Uzvišenje sv. Križa ili Prikazanje Gospodinovo (Svijećnica).

Ukoliko je 20. st. obilježeno, a jest, lažima totalitarne svijesti i neizmjernom količinom zla, onda je i paljenje svijeće opraštanje od takva stoljeća kojemu je bila nezaobilazna kultura smrti. Iz ovdašnjega motrišta izgleda dvolično i srednji vijek, pa i prikazanja Muke Spasitelja našega zvati mračnim vremenom.

U suvremenom hercegbosanskom pjesništvu i s naslovom se pojavljuje riječ svijeća, primjerice u zbirci Krešimira Šege Svijeća pod križem i knjizi Pere Pavlovića U ružarju svijeća... Paljenje svijeće je prigoda i za rasvjetu Hercegovine u antičkom svjetlu, kao paljenje baklji na olimpijskim svečanostima (mogućoj Troji kraj Neretve). Doziva se ovim i suzvučje mjesta Mogorjelo kod Čapljine, sanjarije o naivnoj kolijevci kršćanstva, svagdanjega i metafizičkoga.

Ljudski razum se važnijom sastavnicom okreće napretku tehnologije pa se, na žalost, etički udaljuje od Boga. Izlaz ili jedini put je hodočašće Svevišnjem, otvorenost za ponovni povratak izvorištima vjere. Na ovoj ravni Stojić i u Proslovu ove knjige govori o svrsi uvrštenih zapisa. Oni su stvarno namijenjeni sredstvima priopćavanja (Press bulletin, Glas mira, Govorni automat HPT-a) ali njeguju viziju, zapravo nacrt sustavnijeg promišljanja o Novom svijetu, osnovanom na pravdi i istini. Za taj posao potrebni su dragovoljci, oni koji su izazvani izjasniti se, a ne šutjeti ili isključiti savjest pritiskom na kakav elektronski gumb ili tipku. Stojić je, uzdamo se, jedan od tih hodočasnika, okrenut protiv sve brojnijih štovatelja zla.

Pisanje po ovom primjeru (čini se tako) više je od samoga pisanja; ono je prigodom razmotriti mnoge upite koji se nameću čovjeku s prijelazom u treće tisućljeće. Zatječe nas pred dvojbom: jesmo li izletnici ili hodočasnici? Iz pogrješnoga držanja u svijetu rađa se i nesloboda, pa zato i kaže: »Krivo shvaćenim pojmom slobode razbili smo se na pojedince i zaboravili da smo i zajednica. Na taj način svijet je oko nas prepun osobnih sebičnih želja, a premalo ispunjen zajedništvom.«

U knjizi privlače spontani naslovi tekstova koji su gotovo sažetak dosljednog i mudrog izlaganja, primjerice naslovi Pritezanje obuće, Kako ispričati priču, Imamo li vremena i tima slično. Podsjeća nas to na kakav jezični savjetnik, recimo fra Jakova Bubala Hrvatska jezična zrnca ili nizanku Ilije Protuđera o pravilnom hrvatskom izričaju. Stojić bira pogodne primjere, slučajeve ili pojave koje potanko obrazlaže, na pučki ili (kadšto) lingvistički način.
 

Napisi poput brevijara

Zapisi se doimaju i kao pismeni sastavci koji nalikuju – prema oscilaciji motiva – na stilske vježbe, pisma ili blagonaklone dopise upućene na razne adrese. Takve tekstove, ako bismo rekli odlučnije i u dječju korist, pišu samo odlikaši u sedmom razredu osnovne škole.

Njihova jednostavnost i suvislost do kraja, jasnoća i puna razgovijetnost u logičkoj progresiji očituje se samo i uvijek u generirajućoj lakoći. Takva ustrajnost je u duhu večernje molitve, a čitljivost napisa otvorena je većim proredom između redaka i veličinom slova što dopušta: upoznavanje sa sadržajem ne samo slijeva udesno već i dijagonalno, po stavcima ili dijelovima, kao u kakvu katalogu ili prospektu što sve daje popularni izgled ovom čistopisu. Također, djelo se predaje u pisanoj formi ali se može slušati u vidu usmenih naputaka i vrpci pa bi, s metodičkoga očišta, potvrdili da je polazište za propovijedi. Tekstovi su, a to im ništa ne uskraćuje, i tradicionalni brevijari, odabrane lekcije iz života ili protumačeni lekcionari iz Evanđelja; ali isto tako ne treba podcijeniti, niti previdjeti, njihovu meditativnu stranu, bila ona katehetski prigodna ili usmjerena za odgojne, seminarske i prosvjetiteljske nakane.

Po navedenim svojstvima Stojićev objavljeni naslov mogao bi biti namijenjen i za prevođenje, ponajprije u širem slavenskom svijetu koji je prolazio ideološke traume kakve je slično proživljavao i hrvatski čovjek. Otuda je Stojić pisac na svome materinjem jeziku ali je i suodnosan pisac s drugim kulturama, sredozemnim i srednjoeuropskim. Ujedno je (nipošto ne na kraju) i naraštajni kritičar navika koje u silini dolaze sa Zapada, a skriva se i štošta još s istočnih strana. 

Motrišta, 15, Matica hrvatska, Mostar, ožujak 2000., str. 103.–106.