Mikulićev dijapazon tema je širok. Očito da ne slika da bi se nekome svidio ili po narudžbi, već slika ono što mu srce kaže. A ono mu šapće da treba kistom progovoriti o cvijeću oko nas, o zaigranoj ljepoti konja, starim pojatama koje odlaze u nepovrat, krtolima hercegovačkog voća, tzv. Hercegovačkom slučaju, Širokobriješkim mučenicima, rušenju Newyorških nebodera, SFOR-ovoj pljački Hercegovačke banke, Herceg Bosni, Bleiburgu, ljepoti mjeseci u godini, Valentinovu i još koječemu drugome. Kao da hoće čitav život staviti u sliku, objesiti ga na zid da tako ostane neprolazan i putokaz budućim naraštajima. Svime ovim odmiče se od zasada slikarstva koje se voli nazivati suvremenim. Uostalom, odmiče se ono i od njega, jer ne voli istinsku izvornost i izravan govor. Nu, ostavimo te prijeporne teme po strani, a divimo se Mikulićevu slikarstvu.

Dok promatramo boje koje rabi, čini nam se kao da čitamo Šimićeve pjesme ili gledamo, danas basnoslovno skupocjene, slike velikih impresionista. Sve je puno plavetnila, a boje izrazite, i u isto vrijeme meke, odaju osjećajnost čovjeka koji ih je prosuo po papiru, platnu. U isto vrijeme nešto je tu i od naših proslavljenih naivaca. Boje i teme odaju da je ove slike radio čovjek koji je ispunjen čovjekoljubljem, domoljubljem i bogoljubljem. I kad su prikazane teške stvari, one u nama ne pobuđuju potištenost, već nas oštre za novo stajanje, uspravno i nepokolebljivo. Slikar se, dakle, ne stidi svoje duhovnosti, ali je u isto vrijeme na silu ne nameće. Možemo sve to pogledati i otići, a možemo zastati i razmisliti o svijetu koji nam se razastrao ispred očiju.

Uz sve nabrojano slikar dobro pazi i na kakvoću svojih slika. Vjerujem da je to postigao na dva načina. Najprije slika iz duše, kako rekosmo, pa se kroz sve njegove slike provlači ta zajednička, istinska nit. S druge strane svjestan je da svaki dojam, svaka zamisao, nije nešto što bi neizostavno trebalo staviti pred drugoga. Sve prosije najprije kroz svoje unutarnje sito, a onda to predstavi prijateljima, poznanicima i namjernicima. Budući da mu je slikarski vid govor i te kako važan, trudi se izbrusiti ga i pokazati ga u svoj njegovoj ljepoti. A to je odlika ćudorednog slikara i umjetnika.

Neke teme će nam se vjerojatno svidjeti više, a neke manje. Ipak, nije to razlog da ih odbacimo. Meni se čini da je bolje ovo slikarstvo promatrati kao cjelinu. Ono nema poglavito svrhu zabaviti nas, kako se to danas obJasnoća pogledâično čini, nego otvoriti nam oči za stvarnosti oko nas koje zbog nekog razloga jednostavno ne vidimo ili im ne damo dovoljno pozornosti. Nadam se da će slikar nastaviti i dalje ići ovim težima, ali zato boljim, stazama ter nas obdariti s još mnogo ovakvih slika.

Miljenko Stojić

Otvorenje izložbe slika fra Vinka Mikulića, Masna Luka, 20. travnja 2008.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 30. lipnja 2008., 13.15 – 13.45