U BiH sve opet poprima izraženije oblike. Sanjači sa svih strana kao da ovdje imaju svoje središte. Natječu se tko će imati bujniji san. Godinama poslije hladnokrvno priznaju da su pogriješili i idu dalje kao da se ništa nije dogodilo. Spomenimo samo izjavu američkog veleposlanika ovih dana. Po prvi put čulo se da kritizira Dayton. No, ne zagovara kažnjavanje onih koji su ga nametnuli niti se zauzima da se nepravda što prije ispravi. Proces, dakle, teče, teče..., a mi polako starimo i bivamo umorniji. Ostaje nam samo nada u nove, svježe snage.

Hoće li mladež u BiH imati priliku postati stubom budućeg društva? Ako smo oni koji si dopuštamo utrnuti nadu, teško! Nezaposlenost je velika, Međunarodna zajednica svako malo donosi neke nove nacrte za društveni život, u školama se prosvjeduje, izjednačava se žrtva i krivac, suđenja sve više sliče na predstave za svjetinu u raznim carstvima, velike riječi nemaju pokrića... U svemu tomu najteže je najmalobrojnijem narodu, hrvatskom. Stjeran je u entitet s nekim drugim tko ga može nadglasati u svakom trenutku, priječi mu se uživati prava koja imaju čak i manjine u raznim europskim državama. Priča mu se o multikulturalnosti, a Englezi, dojučerašnji njezini veliki zagovornici već je uvelike tjeraju iz svoje sredine, pred oči mu se stavlja jugoslavenska prošlost, iako je Vijeće Europe osudilo zla koje je napravio totalitarni komunizam. Silom je rascjepkan društveni i kulturni život, koji, uz vjerski, predstavlja ono bitno u čovjekovu postojanju na ovoj zemlji. Zbog svega toga govor o kulturi nužno je i govor o društvenim događanjima i obratno.

Povijest ide, a Hrvati još nisu ostvarili pravo na rtv kanal na svome jeziku. Već mi je dosadno ponavljati, ali ću opet to učiniti: Srbi svoje pravo na ostvaruju rtv sustavom u Republici Srpskoj, Bošnjaci svojom većinskom zastupljenošću u Federaciji BiH. A tako bi bilo jednostavno na razini čitave BiH ustrojiti tri rtv kanala, svakom narodu po jedan. Bio bi to puno veći doprinos miru i suživotu, nego ovo što imamo sada. Sam bih okrenuo pucu da vidim što ima novo kod susjeda, druga dva naroda. Ovako snage trošim u dokazivanju da je crno crno, a bijelo bijelo.

Ne vjeruju Hrvati previše ni novinskim agencijama. Nekada su imali svoju, a onda su im naredili da je pretope u novu koja se tek treba ustrojiti. Dogodilo se i to pa hrvatski jezik ponovno, kao u jugoslavenska vremena, ode u ilegalu. Omakne li se kome koja njegova riječ ili, ne daj Bože, da se počne truditi oko njega, najprije ga sljeduje prijekoran pogled. Ostalo dolazi poslije. Odrasli se u tome lakše snalaze, nego mlađi. Oni nikako da shvate zbog čega se nešto u različitim prigodama različito naziva. Oni koji imaju više iskustva, poručuju im da će to već shvatiti, čemu žurba.

Da ne treba žuriti, razumjela je i Međunarodna zajednica pa je Mostar ostavila trajno otvorenim problemom. Koliko je samo riječi izgovorila u obranu tog svog stava!? Koliki su samo podebljali bankovne račune radeći na smirivanju stanja u takvom gradu!? I sve uzalud! Oni koji misle kažu da drukčije i ne može biti. Nemoguće je tako lagano kršiti nečije demokratsko pravo. Mostar, naime, ima poseban status u čitavoj BiH. U njemu ne vrijede izborna pravila koja vrijede drugdje, on ima neka svoja posebna. Kad se dogode izbori provedeni po tim pravilima, počinju poteškoće u svakodnevnom životu. Stvarnost se pokazuje drukčijom i ne da se silom ugurati u nečije sebične snove. Spomenimo barem jedan od tih »bisera«: ujedinjavanje škola. Kažu, neracionalno je imati dvije škole na dva različita jezika. Ujedinimo ih pod jedan krov i dajmo im neke zajedničke predmete. Roditelji i đaci na to zaključuju da je sljedeći korak ukidanje njihove škole i utapanje u novu s nastavnim planom i programom na drugom jeziku. Demokratski, nema što!

Prilikom govora o umjetnosti i kulturi nastoje se promicati oni koji žale za prošlim vremenima »kada smo se svi razumjeli«, koji govore o »našem« jeziku, »našoj« školi, »našoj« umjetnosti, »našem«... Na taj način pokušava se stvoriti virtualna stvarnost i ušutkati glasovi koji bi htjeli progovoriti o istinskoj umjetnosti i kulturi Hrvata, Bošnjaka, Srba i drugih u BiH. Kažu da bi ti istinski glasovi bila segregacija. Ne uspijevam shvatiti, osim ako segregacija nije što Britanci i Francuzi, kao i drugi, žive u odvojenim državama. Kod njih, naime, ono »naše« ima posve razumljivo značenje. Tupe nam da ako se želimo priključiti Europi moramo biti poput drugih. Evo, želimo biti poput Engleza, Francuza, Nijemaca, Nizozemaca, Talijana..., zbog čega nam se samo to brani?

Na ovom mjestu trebam spomenuti pomoć koju država Hrvatska svake godine pruža Hrvatima u BiH. Radi se, pobliže, o novčanoj pomoći za razne kulturne, umjetničke, medijske i slične projekte. Kopka me pitanje: zbog čega su Hrvati u BiH ponovno u redu za nešto? Prije su nam govorili da smo u redu za mišljenje, odnosno da po njega idemo u Zagreb. Sada kada se želimo sami snaći, optužuju nas da premalo surađujemo sa Zagrebom, da se premalo svrstavamo. Očito, na djelu je temeljno gaženje ljudskih prava jednog naroda. Samosvjesni odmahnu rukom i trude se pronaći svoj put.

Hrvatski intelektualci ne šute koliko god to izgleda na prvi pogled. Ponovno su otvorili tračak nade udrugom Hrvatski intelektualni zbor BiH. Naravno da su morali naići na poteškoće. No, oni ih ustrajno i u tišini svladavaju. Ne kukaju, nego pokušavaju rješavati nagomilane poteškoće. Pozivaju na zajedništvo i slogu, na dobrosusjedske odnose prema drugima, na hrabrost odvažiti se misliti svojom glavom. Baš me zanima kako će se zbog ovoga provesti u budućnosti! Ipak, vjerujem da će biti dovoljno jaki i odhrvati se svim protivnim utjecajima.

Kolonijalizam je pao, pao je i nacizam, pao je i komunizam, past će sva totalitarna razmišljanja bez obzira kakvim se ruhom odijevala. Nadam se da će hrvatski, i druga dva naroda u BiH, iz svega toga izići mudriji nego što su bili. Često je zlorabljena njihova opravdana čežnja za slobodom i napretkom. Vrijeme je da to jednom prestane. Uvjet je razbiti sve nestvarne snove i okaniti se svih nestvarnih očekivanja.

Miljenko Stojić

Most (The Bridge), 3-4, Društvo hrvatskih književnika / The Croatian writers’ association, Zagreb, December 2006, pages 64 – 65