Miljenko Stojić, Stopama mira, Naklada DHK HB – ICMM; Mostar – Međugorje, 2008.
Piše: Ljerka Car Matutinović
U nevelikoj zbirci od dvadeset i dvije pjesme utkane u znakovito-simbolične naslove ciklusa (Pogled, Drugi, Ti, Suza, Prosvjetljenje, Korak), pjesnik i duhovnik Miljenko Stojić otkriva neprolazni i blagotvorni disaj pjesme - molitve koja je sublimirana srž svekolikog duhovnog iskustva. Pjesnikova etičko–fideistička razmišljanja odraz su njegovih spoznaja o uznemirenom bivstvovanju, o čovjekovoj osamljenosti i tjeskobnoj strepnji od muka koje su zajedničke svima. Ima u tim lirsko–molitvenim traženjima i skrušenosti i nemoći: »Pružam ruku, kušam otvoriti plašljivo srce,/ u tišini, beskrajno sam, unatoč svemu./ Ne može biti da je moj hod uzaludan,/ tek ispunjen običaj, prazna neka riječ.« (»Uspon«). Ima i pritajenog, strpljivog i bolnog čekanja u nadi da još ništa nije izgubljeno i da bi se moglo »nebo prstima taknuti«, jer nas »s onu stranu spoznaje« čeka dobrota, mir, milosrđe: »Kraljica me mira nasmiješena čeka,/ i moji prijatelji, roditelji, braća, sestre,/ shvatio sam to, ne pitajte gdje i kada.«
Da se dosegne to Dobro, unatoč poremećenim, kobnim zbivanjima u svijetu oko nas i često onom u nama, koji je »kao zid, kao mrak, kao slabost«, treba krenuti prema vrhuncu, biti uvijek u usponu. Prateći božansko poslanje Mariji koja je to znala prepoznati, pjesnik oplemenjen svojim duhovnim ozračjem izriče istinu o kušnjama i nedoumicama čovjekovim, o njegovoj žudnji da se izdigne »iznad nepravde i bijede«. Taj »biser« i taj »kamen«, dvojnost je čovjekove prirode koja slušajući, ne čuje, gledajući, ne vidi. (»Osluškujem ti glas«).
Pružiti »svoje ruke u smjeru čovjeka kraj sebe/ zajedno ćemo dijeliti topli kruh zemaljski,/ zajedno ćemo dijeliti riječi, naume i pobjede« (»Ruke pružam«), pjesnikova je humanistička poruka na tragu drevnih kršćanskih zajednica koja je u današnjem globalističkom, euforičnom svijetu vrgnuta u zaborav. Betlehemska uzvišena idila zastrta je »magluštinama«.
Neko čudesno, nedokučivo bratstvo živi u molitvenim stihovima Miljenka Stojića. Njegova je vjera zanos srca. On se prepušta tome ushitu, iako nema odgovore na sva pitanja: »Koracam, u srcu mi buja nada, tiho, polagano,/ radujem joj se kao dijete kruhu u siromaškoj kući«. (»Ispruženi dlanovi«).
Patnja se poput kužnih bolesti rasula svijetom, čovjek ne nalazi puta do drugog čovjeka, izgovorene i napisane riječi plaše, »rane koje zadajemo drugome, prijateljstva razvrgnuta«, bole. Pjesnik Stojić evocira biblijska kazivanja suprotstavljajući ih današnjem svijetu. On pledira za život, želi s drugima »stvarati ujedinjeni svijet«. U svojim poetskim sintagmama lirski ustreptalo izriče svoj pjesnički i ljudski Credo: ... »dovoljno je da budem tek kapljica na dlanu ti,/ zgrijat će me tada tvoja toplina i bit ću drukčiji,/ znat ću sve tajne i sam biti mala, zanosna tajna«.(»Kapljica«).
Gradi tako Miljenko Stojić svoje čvrste, a jasne šesnaesterce kušajući »svojim životom ispisati lijepu pjesmu«. Njegova ljudska i pjesnička skromnost i skrušenost ne nameće se, već jednostavnim riječima izriče postojan i odlučan govor srca, usprkos neželjenim sumnjama, usprkos domišljanjima. Kako postići da se »ljepota razlije u krhkost postojanja«, pita se pjesnik, tražeći odgovore u otajstvima i otkrivanju duhovnosti, kako bi se prepoznao, kako bi ga drugi prepoznali u upornoj, nezaustavljivoj žudnji da se učini svijet »po mjeri čovjeka i Boga«.(»Odlučna jednostavnost«).
Fenomen ljudskosti, usprkos »teretu križa«, pjesnikova je poruka suživota, kad čovjek čovjeku podmeće leđa, uzimajući i njegov križ. Kao što je to u ona drevna i tjeskobna vremena, koja po vjeri svojoj pamtimo, učinio Šimun Cirenac Isusu.
Pjesnik i duhovnik, Miljenko Stojić, zna »da je sve uvijek isto, samo se uloge mijenjaju« (»U brlogu«).I dalje se potrebiti »penju Brdom ukazanja, penju se Križevcem,/ penju se brdima milosti razasutim diljem svijeta« (»Novi naraštaji«), ali je »uvijek dobro ako znaš što hoćeš i kamo ideš«,jer smo rođeni »u svijetu koji se klanja opsjeni«. U trenutcima malodušja iskustvo i mudrost molitve olakšava nam tjeskobu, umanjuje svekolika razočaranja, poniženja i bol, da bismo bili svoji, i još nečiji, da bismo bili Božji u najplemenitijem smislu te riječi.
fra Miljenko Stojić, Stopama mira, ICMM – K. Krešimir, Međugorje – Zagreb, 2009., str. 61. – 63.
