fra Miljenko Stojić, Stopama mira, ICMM – K. Krešimir, Međugorje – Zagreb, 2009.
Piše: Božica Zoko
Svemir! Treba biti dostojan te riječi i postojano ju uživati. Svemir! To je prepoznavanje. Kad zemlja prepozna čovjekove stope, kad zrak prepozna onoga koji diše, kad vatra prepozna onoga tko se grije, kad voda prepozna kupača. I onoga tko je pije. Hrana onog tko je blaguje. Kad svi ćutimo mir. Zvjezdano nebo nad nama i zakon u nama postanu jedno te isto prostranstvo u kojem stanujemo, putujemo i živujemo. Živujući naviještamo smrt i slavimo uskrsnuće. Čekamo slavni dolazak potajno i javno, sebeznano i nesebeznalo, od bližnjega do daljnjega. I uvijek redovito biva da ono što čekamo i dočekamo. Japanci čekaju da trešnje procvjetaju. S proljeća. Naša stara vjera od koje smo i uzeli riječ za Boga očekuje puno više – po njoj cijeli je svijet zatočen zimi – sve ptice, sva živa bića, sve trave i svo cvijeće i sve se s proljeća kreće potaknuto božanskom svadbom.
Kršćani božanskom smrću i uskrsnućem bude svijet – Probudi se ti što spavaš i zasvijetlit će ti Krist! Božanskom i ljudskom smrću. Smrću pšeničnog zrna. Ako je riječ o ozimoj pšenici, onda je riječ o nevjerojatnoj hrabrosti po kojoj shvaćamo zašto je Krist lomio kruh i poistovjetio se s njim. To možda ne mogu razumjeti sva podneblja, ali naše panonsko i sredozemno - može. Kad drveće otpusti lišće, kad uvenu trave i svo cvijeće po poljima – kad krenu magle, mrazevi, vjetrovi i studene kiše – tko kliče, tko niče, tko se zeleni – tko se ne boji studeni i zimice – mlado žito! Tko se jedini ne boji crne zime, tko jedini vjeruje u budući život, u buduće pramaljeće - tko se ne skriva i ne pritajuje - tko se nježan smrzne dok ne padnu i zapahnu topli snijezi? Ono pšeno malko uvehne tijekom duge strašne zime, ali i dalje se zeleni – i kad se proljećem otvara zemlja hrabri sve oko sebe – kliči, niči – kreni, kreni kreni kreni koru pušći vodu tele sisa mliko po dolini po gorini po sljepačkoj torbetini! Dragutin Tadijanović navodi ovu brojalicu iz davne usmene dobe kad se doista riječju, izgovorenom riječju – vladalo svijetom, stvaralo svijet. Kako bijaše u početku – tako je i sada i vazda i u vijeke vijekova! Stvaralo se i vladalo prirodom, kišama, vjetrovima, oblacima, munjama i gromovima... Jer, Bog nam jest pripustio vladateljstvo i starateljstvo nad svijetom – u znoju lica svoga doduše, ali prije svega riječju, samo što mi tako često ne znamo što govorimo i počinjamo zločinstva – mišlju, riječju, djelom i propustom – to četverstvo i danas vlada svijetom i stvara ga ili ništi.
Fra Miljenko Stojić s punom sviješću pristupa i stupa stazom mira koja nije uvijek lagodna baš kao što ni međugorski križni put nije lagodan – uspinjući se njime osjetiš i križ i put - ali isto tako pouzdano i zaufano znaš da nisi Sizif – tekući niza strminu brzim koracima znaš da je ono što si bio uznio gore primljeno – u ozračju se ćuti obostrana sreća i zahvalnost. Tako i fra Miljenko Stojić u svom tihom samorazgovoru zna da ga Bog čuje, a i sva braća i sestre pjesmom blizine pozvani su na posluh. Pjesma blizine – naslov jedne od prethodnih Stojićevih zbirki – u dvije riječi kaže sve o njegovom stvaralaštvu, ali još se nije rodio onaj kojemu su samo dvije riječi dostatne – Bog nam je dao više! Iako nam je rečeno da naša riječ bude – Da, da! Ne, ne! – a sve ostalo da dolazi od zloga – naš zadatak jest sve te preostale riječi vratiti Bogu kamo i pripadaju i kad se najviše ohole i uzdižu. Ponekad je kad smo bliski i jedna jedina riječ suvišna, a dvije su odveć – ali Bog je trojstven! – i koliko god je divno čuvati tajnu kraljevu, još je divnije otkrivati djela Božja – rječito! Stojićeva pjesma blizine jest tiha i može gdjekad prijeći i u šapat – ali ono što se njome postiže valja glasno reći – svi ljudi postaju bližike – bratstvo, sestrinstvo, rodbinstvo, svojta – ćutimo nenametnutu bliskost – kao da nam je netko sačuvao mjesto do sebe u dupkom punoj dvorani – mjesto odakle se pozornica dobro vidi i bez naguravanja možemo sudjelovati u još jednom igrokazu našeg života. I od jedne riječi ozdravlja sluga i od jednog Božjeg pogleda bolji život zasja! Kakvo olakšanje kad spoznamo da se naše molitveno sašaptavanje čuje do u zadnji kutak svemira! Da smo obavijestili koga god smo mogli i da su svi već zapravo obaviješteni – da znaju za nas, za našu prisutnost i naše djelovanje. Kao da su nas primili u jedan od anđeoskih redova koje nabraja Dobrić Dobrićević – kao da su nas unaprijedili – sad barem jedan red bliže izvoru svjetla – istine, dobrote i ljepote – bliže početku i svršetku svega – pročitana riječ bliža nam je nego ona na usnama – ona pročitana usidrava se usred srca. Od srca k srcu! – stara je promidžbena poruka – od uma k umu. Gospa Međugorska svojom nas ljevicom nježno nagovara i upozorava – Tako ti je to! Brate, sine, sestro, kćeri! Oče, majko! Zaručniče! Prosi nas Gospa Međugorska. Da s(v)e damo. Zauzvrat ćemo i zadobiti – s(v)e! Prosi nas da budemo dobri, istiniti i lijepi kakvi smo i stvoreni. Kruna stvaranja! U desnici krunica. One od međugorskog žućkastog kamena su najljepše – kamenčić po kamenčić – zdrava Marija do zdrave Marije moli za nas. Riječ po riječ – prebiremo svoje misli i dajemo im jedan jedini osvjetlani obrazac. Onaj Božje kćeri i nevjeste. Božje matere. Naše mame. Vječno mlade mame – već starice. Majka. Ovjenčana otajstvima. Zdravlje bolesnih. Miljenko Stojić djevicu časti onim čega joj je cijela dva tisućljeća, još od ljubljenog učenika Ivana, nedostajalo – običnim razgovorom. Nakon svih uzvišenih himana, hvalospjeva i lauda, nakon svih litanija – časti je razgovorom nekog bliskog joj – ukućana, brata, sina – nekoga tko blizu nje posluje i ima iste brige i radosti kao i ona. (Prokišnjava li krov?) Gospa - osoba od povjerenja. Gospa ispovjednica sluša pomno i niti jednu riječ ne propušta grješnoj šutnji, svaku prima. O svete li običnosti! Stolica u Josipovoj radionici u Nazaretu na koju je običavala sjesti ili stolica u bilo kojoj od naših priprostih kuća – nije ništa manje vrijedna od nebeskog prijestolja na kojem znahu viđati umjetnici. Nije isključeno da i u nebu najradije sjedi na Josipovoj stolici. Ako ikada i stigne sjesti – morali bismo i mi Kraljici mira – dati mira. Moli za nas grješnika sada i na čas smrti naše - a to znači stalno! Sva sreća da je Gospa neumorna. A ako bi se javile i najmanje naznake umora – dobro će joj doći šetnja stopama mira Miljenka Stojića – i njegova odmorišta koja joj je na križnom putu svog života s ljubavlju uredio. Trpka subesjednica, naša Gospoja od srca mu zahvaljuje na društvu, molitvama i iskricama suza radosnica (što je drugo kruničino zrnce?) i žalosnica koje slavno svjetlucaju u našem zajedničkom budućem Božjem smiješku. I onda – da nam se i oči (čije su naše oči nego Božje!) i usne od srca i rodno nasmiju, zacene od smijeha. Kad se ljubi, nema grijeha!
Hrvatsko slovo, XVI., 802, Zagreb, 3. rujna 2000., str. 22.; Osvit, XVI., 3-4, Mostar, 2010., str. 309. – 312.
