Miljenko Stojić, Stopama mira, Naklada DHK HB – ICMM; Mostar – Međugorje, 2008.
Piše: Stjepan Tomić
Miljenko Stojić suvremeni je hrvatski književnik, novinar i teolog. Magistar je kršćanske duhovnosti. Nakon zbirke pjesama Golgote glas u kojoj je obradio Križni put, pred naše oči prostire svoje pjesničke uratke na temu otajstava krunice. Čini to znalački zrelo, kako su ocijenili recenzenti (s poleđine knjižice).
Ljerka Car Matutinović u svom pogovoru ovako zapisa: »Miljenko Stojić svoje čvrste, a jasne šesnaesterce gradi kušajući "svojim životom ispisati lijepu pjesmu". Njegova ljudska i pjesnička skromnost i skrušenost ne nameću se, već jednostavnim riječima izriče postojan i odlučan govor srca, unatoč neželjenim sumnjama, unatoč domišljanjima. Kako postići da se "ljepota razlije u krhkost postojanja", pita se pjesnik tražeći odgovore u otajstvima i otkrivanju duhovnosti, kako bi se prepoznao, kako bi ga drugi prepoznali u upornoj, nezaustavljivoj žudnji da se učini svijet "po mjeri čovjeka i Boga"« (Odlučna jednostavnost).
Knjiga se sastoji od dvadeset i dviju pjesama-molitava (po pet uza svako od četiriju otajstava krunice, te s uvodnom i zahvalnom), a još ih, možda čak i prikladnije, možemo nazvati ispovijestima putnika ili hodočasnika na kratkim usponima kroz život simboliziranim uspinjanjem na brdo Križevac-Karmel ili jednostavnije rečeno u kontemplativnom koračanju kroz svakodnevicu (ja sam putnik ... s onu stranu spoznaje). Pjesme svakoga otajstva, kao i one dvije naizgled »prekobrojne« (uvodna i zaključna) imaju svoje posebne i znakovite naslove, koji upućuju na pjesnika i svijet oko njega, kojemu je cilj da se domogne svijeta iznad sebe (Pogled - uvod, Drugi - radosna, Ti - svjetlosna, Suza - žalosna, Prosvjetljenje - slavna, Korak - zaključak ili zahvala). Od tih kratkih naslova može se složiti zanimljiva rečenica, koja na svoj način gotovo da sažima ne samo pjesnikovo djelo nego i sav njegov cjelokupni svjetonazor i život: Moj »pogled« i moja djela radosno su usmjereni prema »drugima« kako bih otkrio i ugledao »tebe« svjetlo, no ugledavši tebe ražalostih se jer ne vidjeh odmah svjetlo nego bol i patnju, a »suze«, što vidim i ovdje na zemlji, oko sebe i u sebi, ipak mi ne pomutiše pogled jer doživjeh »prosvjetljenje« i otkrih onaj odlučujući »korak«.
Još zanimljivije rečenice, koje će nas i snažnije i dublje uvesti u Stojićevo vrlo kompleksno poimanje i poniranje u otajstva i tajne, moguće je sastaviti od naslova pojedinih pjesma. U cik zore nađoh se na brdu »uspona«, čujem cvrkut, »osluškujem ti glas«, »ruke pružam« prema nebesima zahvalan za ova »vremena«. Moji »ispruženi dlanovi« vapiju da prime »riječ«. Gle, na dlan mi pade »kapljica« rose. Rosite nebesa, pjevam sluteći da sam »pred Životom«. Silazim s brda uspona tužan, svakodnevica me zove, »godine prolaze«, ali srce mi ne da mira. Ona »odlučna jednostavnost«, što je doživjeh kao »razlijevanje« mira i sreće, punine i uspješnosti, viče u meni neprestano: »Vrijeme je« da prestaneš trajati »u brlogu«, zar ne vidiš da se dižu »novi naraštaji«, koje krasi »odlučnost« za kraljevstvo, kojima »pogled odozgor« blista na licima. Slijedi njihove »stope«! »Jutro« je. Opet sam se uspinjem na brdo Karmel, »blagost dolazi« ususret, zoveš me, Isuse. »Slijedim te«, ti »nježna veličino«. Iako nedostojan, ipak »pred tobom stadoh« i na koljena padoh od čuđenja prepunog divljenja!
Ono pak što je u Stojićevoj poeziji najčudesnije jest da s pomoću naslova pojedinih pjesama, ovaj put proširenih ponekim umetcima iz samih pjesama, možemo još dublje uroniti u pravu kršćansku mistiku pričajući svoju vlastitu »priču« o Bogu, čovjeku i prirodi. Evo samo jednog kraćeg primjera.
U rano jutro uspinjem se hiteći k Tebi; želja mi je »danas ... nebo prstima dotaknuti« - zato »osluškujem ti glas«, Bože. I već znam: »samo je potrebno čuti anđelovu riječ: Izdigni se "iznad nepravde i bijede", "ne prepusti se sirenskom zovu vremena"« i tako ćeš promijeniti sebe. Od radosti »ruke pružam« gledajući »lica u prolazu, ljudska i topla« i pitajući se »jesu li tvoji, Bože, i oni koji se sada ne križaju?«. Znam, treba nam mnogo molitvenih »vremena« da bi osvanulo, »anđeli mi to razdragano pjevaju«, »novo doba pred nama, u nama«. Zato moji prema nebu »ispruženi dlanovi« vapaje šalju po njima: Izbavi nevine iz tamnica, kazni krivce na slobodi! I - gle! - na moje dlanove, jer sam dopustio »da se Bog umiješa u moj život«, poput pustinjske mane padaju Tvoje »riječi«. Riječi radosti jer »plašit mi se, reče Riječ, samo svojih riječi«. A riječi Riječi su kao bijele blistave »kapljice«, koje žude »prema drugoj obali«. »S njima želim stvarati ujedinjeni svijet!« Čudim se i divim, iako »ne mogu proniknuti« otajstvo kako se »božansko spustilo do ljudskog«. O tajno nedokučiva! »Kad bih mogao, rukama bih zagrlio cijeli svijet«. Shvaćam i prepoznajem: to je moja zadaća! »Ne umišljam si da ću biti neki veliki izvor, dovoljno je da budem tek kapljica na dlanu ti, pa ipak tijelo mi drhti i padam na koljena »pred životom«, koji će »doći prašnjavih sandala i bistra oka«. U ovo rano jutro, kada »dan puca, ostavljam noć, zaranjam u život, odluke su preda mnom i toplina ljudske riječi«. No put je dug, cilj dalek, »godine prolaze«, ali »kad dotaknuh tvoju zvijezdu u svom oku, rasplinuše se magle i zasja novi, ljepši svijet«. »Ruke su mi bile pune stvari, srce bezvezarija«, učili su me da je čovjek velik kad je kompleksan, no ja se otvorih tebi jer me pobijedila tvoja »odlučna jednostavnost«. »Nauči, Isuse, i mene i ovaj svijet razmišljanju!« »Kad bih to znao, vjerujem sve bi postalo lakše« i »... napravili bismo svijet po mjeri čovjeka i Boga!« Bogočovjeka! Fantaziram jer sada zahvaljujući Tebi »jasno vidim da sve nije tako lagano. Traži se nutarnja preobrazba«, čvrsta vjera, a ne »razlijevanje« između tebe i maglovite pojavnosti. »Vrijeme je« da se oda sna trgnemo. »Masline samuju«, »vjetar hladi orošeno čelo, mi koji smo tvoji spavamo, a događaji nas sustižu i prestižu. »Čuje se bat njihovih koraka«... Dođi, Gospodine Isuse! Nastani se »u brlogu« našemu. »Osjećam strah vladara« našega zarobljenog srca, »sve je uvijek isto samo se uloge mijenjaju«, oni se deru, vrište, raspamećeni su, lome se, ali »naša je budućnost«. »Kucnuo je odsudni čas za novi poredak!« Niču »novi naraštaji«, »iz pepela se dižu«, »ništa im ne znači poruga i smijeh oholih« jer »progonitelji nestaju u prašini obzorja«. Tvoja »odlučnost« da »ustrajno nosiš teški križ« goni ih da pobjednički »pocikuju«. »Uvijek je dobro kad znaš što hoćeš i kamo ideš!« Ali ipak, Gospodine, »lako bih ja sve shvatio da mi je križ manje težak«. Možda bi bio lakši »da sam te prepoznao u čovjeku koji prolazi, u događaju naizgled nevažnom i neugodnom.« Ipak, ohrabrio me tvoj »pogled odozgor« i tek sam tada shvatio da si »bio siromašan, ali predodređen za uspjeh« I vidim da se do danas ništa nije promijenilo: »i dalje jedni idu na križ, a drugi se prikrivaju«. Jedni umiru na njemu, a »i ja sam jedan od onih ispod križa ti ... svrni, dakle, svoj pogled i prepoznaj me ... Oprosti mi, slab sam, kajem se, shvaćam«. O znam da mi je slijediti »stope« tvoje, gledam ih i stid me je što još uvijek u »meni često dvojbe vrište, sapinju me, nosim svoj život i misli me salijeću teške«. Budim se i jasno vidim, tamna je noć prošla, »jutro« je: »rođen sam u svijetu koji se klanja opsjeni, prisiljava me biti kao on i pokloniti mu se, ali ja to ne ću!« »Kroz pukotine svijesti prodrlo je svjetlo«, »blagost dolazi« da me obasja. I mada je svjetlo još uvijek »poput svijeće na vjetru«, znam da »treba samo zakoračiti i sve će biti drukčije« jer će »tada procvjetati sažgana pustinja«. Evo »slijedim te«. »Spušta se predvečerje, u daljini vidim kuću, netko pred njom sjedi ... lice mu je prožeto svjetlošću i tako blago«. O Bože, Isuse čudesni, ti si »nježna veličina«, veličajnost izvan svih mjerila. Evo, »pred tobom stadoh« i zapanjen padoh na koljena, licem u prah, ali ti me podiže i reče mi: »Bit ćeš velik i širit ćeš život oko sebe!« »Stvarno nisam znao da čovjek toliko dobra ima u sebi ... da je dijete koje polagano odlazi u budućnost!«
Najčudesnije je svakako to što se ovakvih različitih »priča« može ispričati još nekoliko, sve ovisno o kutu promatranja vlastite stvarnosti i osobnog sagledavanja duhovnih relacija. Upravo ta »multihumana« (višeljudska ili megaantropska) mogućnost reinterpretacije ove Stojićeve poezije, čini mi se njezinom ne samo najvećom nego, usuđujem se reći, i najvišom vrijednošću. Jednostavnije rečeno: fra Miljenko Stojić ovom se zbirkom popeo na vrhunce hrvatske duhovne produkcije. A rekao bih, čak i šire. Možda će ipak biti pretjerano reći, ali neka bude spomenuto: ova zbirka može stati uz bok, makar kao mala poslušna sluškinja, Usponu na brdo Karmel svetog Ivana od Križa.
Marulić, XLIII, 2, Zagreb, travanj 2010., str. 440. – 443.
