Miljenko Stojić, Kapaju sjene, Naklada DHK HB – K. Krešimir, Mostar – Zagreb, 2010.
Piše: Pero Pavlović
Najnovija knjiga suvremenog hrvatskog književnika, novinara i teologa, Miljenka Stojića, Kapaju sjene, prosula je pred nas pregršt stihovlja smjerne, stišane ljepote. Osvaja ta poezija blagošću, nekim unutarnjim mirom i ritmom života iz kojega nam je crpsti mnoge pouke i poruke. Poezija je to duhovnog zrenja i rasta. Opkolile nas posvuda sjene. One prirodne i one neprirodne. Vlastite i tuđe sjene. Sjene, koje su u prirodnom redu stvari Božja blagodat. Ugoda duši i tijelu. Ali, tu su i tamne, zlehude sjene koje su nas zasjenile. Odakle bi trebalo sjati svjetlo, pale sjene. Televizija, radio, novine, internet – uskratili svjetlost, a zagrnuli nas sjenama. I ono malo svijetla što otuda zasja, brzo prekriju sjene. Kada bljesne svjetiljka stiha, uzmiču sjene. Bježi tama. Svjetlost se rađa. Svjetiljkom pjesme pjesnik razgoni sjene. Svaka Miljenkova knjiga jedna je svjetiljka u tami. Poredajmo te svjetiljke – knjige:
Zbirke pjesama: Unatoč svemu, 1994., Pjesma blizini, 1995., Kaplja, 1997., Sirovi blues, 2001., Golgote glas, 2002., Dobro jutro, kolonijo, 2006., Stopama mira, 2009., Prijatelji, 2000.;
Kratke priče: Ne dirajte bijelog labuda, 2005.;
Ogledi: Ta vremena, 1995., Paljenje svijeće, 1998., Raspretavanje vatre, 2001., Rijeka, 2002.;
Slikovnice: Čudesni dani, Moj molitvenik, Priča o Suzani, Kraljica Mira, Anđeli moji, 1999., Ivan pod križem, 2001.;
Romani: Računalko, 2007.;
Kritika: Riječ po riječ, 2007.;
Prijevodi: Sa svetom Klarom, 1993., S onu stranu side, 1999., Razgovori svetaca na Trgu sv. Petra, 2001. i
Multimedija: Svetište Kraljice Mira, 2000.
Svjetiljka do svjetiljke, i eto velikog plamena ljubavi što grije dušu i srce. Eto predivne niske dragosti i lijeposti. Sve urešeno, uređeno, opjesmljeno i na pravo mjesto postavljeno. Ovom zadnjom knjigom uputio se pjesnik novim stazama. Dok kapaju sjene koracajmo pozorno i polako stazama svjetlosti do konačnog cilja. Četiri su odjeljka istog pjesničkog puta do zadnje pjesme Škrinja u četvrtom odjeljku.
Vrijeme zri – odjeljak prvi. Vrijeme neumitno prolazi. Sve što je tvarno, obilježeno je znakom vremena. Jednom je nastalo, traje i nestaje. Duh je samo vječan. Onaj tko ne zna pravi odgovor na zagonetku, osuđen je na promašaj i neuspjeh. Susretne pjesnika siromah i lutalica, i kaže: »Vrijeme je bolje nego što su ljudi.« Evo još siromaha na sceni! Dok je većina zaokupljena stjecanjem bogatstva, znanjem, vlašću, prestižom, uživanjem – siromasi svojim siromaštvom najbliži su Istini. Povijest se uvijek ponavlja, samo druge su prilike i druge osobe u igri. Ishodi su slični. Za obiteljskim stolom,/ za školskim stolom,/ za radnim stolom,/ za kavanskim stolom/ obilje riječi leti,/ ratovi se vode,/ pobijede se slave... Posvemašnje sjene prate nas svuda. Vrijeme zri i protječe. I dok mislimo da smo mudri i da sve znamo, djeca nas čistim srcem opominju. Sjene, magle i mrak nas varaju. I zavode. Rađa se prkos. Pusti glave što se okreću, meni je moja važna. Ne slijedi zakon svjetine. Budi svoj. Suza će ti pokazati put. U njoj će sjati jedna zvijezda. U daljini će se očuti draga pjesma. Tamo ti je ići. Tamo ti je stići. Nije li tako dok polako ispisujem zadnje riječi i odlazim? Sigurnost rađa mir. Mir donosi radost i spasenje.
Tvojom i mojom ulicom – odjeljak drugi. Tvojom i mojom ulicom ili nekom drugom stazom svijeta išli ljudi. Znani i neznani. Oni kojih više nema i oni koji su još među nama živima. Išli su i imali svatko svoj razlog putovanja, svoju istinu. Što je to u njihovom glasu, što nam njihova imena svjedoče? Ujaci, oni su dobri dusi Herceg Bosne. Prolazila su krvava stoljeća a oni su s križem u ruci bili zagledani u budućnost. Vidali su rane, sanjali o slobodi, spominjali se Katarine, kraljice svoje dobre. Iznad svega, ljubili Boga. Njihova blaga riječ zvoni u pjesnikovu stihu. Oči sve vide. One svevide oči, kojima se ništa ne može skriti. Putovima tame stupaju Che Guevara, Mao Zedong, Tito, Pol Pot... Pridružuje im se iz mraka Staljin. Ima ih još, cijela je povijest krvlju ispisana. Motri ih Isus s križa, jesu li ovo ikada bili njegovi voljeni učenici: Petri, Ivani, Luke, Mateji, Tome, Jude, Jude...? Bilonjuša, tako se je nekada zvala! U Drugom svjetskom ratu izgubila pet sinova i muža. Hrvatske majke boli, koliko vas ima!? Koliko nevinih nastrada na križnim putovima? Na Sudišću? Radimlju i okolicu je pjesnik upoznao u minulom ratu. Bio je u vojnoj odori. Eto, samo tu je, prema najnovijim istraživanjima, u Drugom svjetskom ratu i poraću stradalo oko 20.000 Hrvata. Miljenko Stojić je vicepostulator Postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Sve su ovo vrela s kojih pjesnik crpi nadahnuće za neke od najljepših pjesama u ovoj stihozbirci. Samo, imamo prave i lažne žrtve. Među lažnima i pjesnike. Pjesnike, samoproglašene žrtve. O njima pjesnik snažno progovorio. Oni su, izgleda, danas najglasniji.
Sutra je ponovno dan – odjeljak treći. Pokušaš li pjesniku oduzeti pjesmu, ne ćeš uspjeti. Djelomični uspjeh, bit će tvoj poraz. Pjesnik je naoružan olovkom, papirom i riječju. Najsnažnije mu je oružje, riječ. Riječi se posložile u bisernice. Kasna je noćna ura. Već ponoć otkucava. Na radiovalovima Lijepa naša. Završio jedan, a započeo novi dan. »Ako ovom olovkom mogu...« A može se. I eto nove pjesme. Pjesnik se pjesmom potvrđuje. Zaustaviš li pjesnika u stihotvorenju, pjesma će nabujat poput planinske bujice i onda još jače jurnuti gorskim brzacima ljepote. Zato, neka, neka meni mojih nesputanih misli, pjesnik će reći. Pišući, pjesnik putuje. Okolo život buja. Kazaljke na satu odbrojavaju sekunde, minute, sate. Tako neprekidno. Ima stvari o kojima se, čini se, nitko ne skrbi. Ali, nije tako. Zna to pjesnik. Recimo Bog, ako nitko drugi, i tako svatko ima svoju svrhu postojanja, svoj put, svoj početak i kraj. Pjesma pjesnikova, sve je više naša, sve je dublja i dulja i draža. Unatoč boli i trpnji, u pjesmi je svijet prelijepa plava bajka. Ikavicom je pjesnik napisao svoje prve pjesme. Materina rič zove, opominje, moli,/ tio i kradom otvaram svoja vrata,/ moja se nutrina raduje, ja još šutim. Sjećanja naviru. Iza dalekih usnulih brda dolazi hodočasnik Kraljici Mira. Kucnuo je čas. Vino je na stolu. U krugu pozornosti tri su stvari: olovka, papir i pjesnik.
Je li to ona – odjeljak četvrti. Po pjesnikovim godinama prah polako pada. Vrijeme se ne može zaustaviti. I najdraže knjige samo su krhotine životnih spoznaja. Jedino u Božjoj knjizi s pjesnikovim imenom sve će biti pomno zapisano, riječ po riječ. Mnoge stranice napisane su krvlju. Pjesnik se obraća Bogu da uzme olovku i prekriži sve što nije dobro napisano. Knjiga za knjigom svjedoči o velikom pjesničkom i životnom iskustvu. Sijedi pramen kose je tu. O, Bože, je li to ona?! – upitom i uskličnikom nameće se tajnovita misao. Tko je ta tajnovita osoba, ne vidi se na prvi pogled. Čitajući daljnje retke, riješi se zagonetka. Majka! Dok misli naviru, vani odjekuje vesela dječja graja i smijeh. Sretna vremena najranijeg djetinjstva bude prelijepe stihove i snove. U vrijeme Došašća radost se upija punim plućima. Opiješ se njome. U Badnju večer Isus s neba pruža ruke i toplo zbori. Kao dječačić dolazi pjesnik s ocem u rodnu crkvu, zaustavlja se kraj pokrajnjeg oltara i sluša Riječ. Prohujale godine, oca više nema, ni pokrajnjeg oltara. Ostale slike u zlatnom pretincu duše. Pjesnik podvlači crtu i gleda na svoj život. Zašto toliko žurbe, treba stati, predahnuti malo i onda nastaviti put dalje. Ionako je nemoguće zaustaviti vrijeme. Prijelaz je vidiš li, sve bliže i bliže,/ pričekaj, Bože, samo da poravnam kosu. Ima vremena pogledati i u adresar. Tamo je stotine adresa. Prijatelji, poznanici i mnogo zaboravljenih. Mrtvi, ako im ne udahnemo dušu kucaju na vrata. Sjećanja će se probuditi. Nebeske visine su daleko. Sjaj zvijezda ukazuje na put. Snovi rese javu. Slatki snovi iz najranijeg djetinjstva, slatki su kao medenjak blagdanom u nevinoj dječjoj ruci. Pjesma se nikada ugasiti ne će, bit će pohranjena u zlatnoj škrinji riječi, uvijek pri srcu.
