Miljenko Stojić, Kapaju sjene, Naklada DHK HB – K. Krešimir, Mostar – Zagreb, 2010.
Piše: Vlatko Majić
Kapaju sjene je osma pjesnička zbirka Miljenka Stojića. Ugledni hrvatski pjesnik, prozni pisac, esejist, kritik, prevoditelj, pisac za djecu, autor ogleda iz suvremenog života, objelodanio je ukupno dvadeset knjiga te tri knjige prijevoda duhovne literature s talijanskog jezika, što ga svrstava među najplodnije pisce njegova naraštaja. Ova Stojićeva poetska zbirka dolazi kao afirmacija dugogodišnjeg rada i dosad iskazanog pjesničkog iskustva. Knjiga je podijeljena u četiri ujednačena ciklusa, a tematski i misaono posve zaokružena. Bez namjere da educira, briljira tropima, vrsnom igrom riječi, preuzetim stilskim inovacijama ili kakvim eksperimentom – autor nas naprosto preplavljuje običnim susretima s malim čovjekom u svakodnevnici, izravno ubada teškim stvarnosnim životnim pitanjima i zapljuskuje novim danom. Podiže nas čežnjom za višim i mogućim. I pored tolikih sjena što su uz nas i u nama, pjesnik je siguran i čvrsto hodi zemljom, usprkos svevremenu i bremenu što ga je zateklo.
Posuđujući, za ovaj trenutak i prigodu, pjesnikova sredstva i umijeće govora, odškrinut ću i sažeti dio iskazanog bogatstva (slično autor proba imenovati pjesmu). Ozbiljen i naježen u drhtaju – dopustite, molim – prošetati se širokim perivojima i sjeći riječnim brzacima ove ostvarene poetike.
Zri vrijeme. Tek stići ponešto o času i čovjeku. A vele: vrijeme je bolje nego što su ljudi. Poeta stoji pod satom. Sat stoji. I Zagreb oko pola dvanaest. Magle se smiju, grizu i caruju. Golubovi. Suza. Ime pjesme polako ispisuje zadnje riječi. Odlazi. Oni su otišli. U suton glas neki tiho kaže. Tvojom i mojom ulicom prolaze: ujaci, njihove oči, oni pogubljeni šezdeset i šest, majka s pet sinova utkanih u slobodu, tisuće stećaka, vojska ponosna i čista. Nemoj, Bože, da opet ostane samo nada! Sutra je ponovno dan. Moja se nutrina raduje, a ja još šutim. Vino na stolu. Umorno gasim računalno čudo. Darovana olovka piše. Kao zidar, mornar, onaj koji piše ikavicom i pedesetogodišnji putnik. Materina rič. Sijedi pramen kose pred očima i oblik riječi ostaju u hrskavu kruhu. Na pokrajnjem oltaru Badnja večer nešto mi toplo zbori. Otac nekada. Neizreciva bliskost i ljepota. Podvlačim crtu (jesen je davno ušla u moju sobu), uz ispriku – tako je to u ova vremena, hm, napredna – pred Došašćem. Ispiti punim plućima radost. Sjećanje kao medenjak nekada blagdanom. Hodočasnik. Nestvarna beduinska škrinja donosi miris pijeska, hoda i saznanja. Bože, samo da popravim kosu! Oblak. Misao. Vrijeme zri.
»Knjiga pjesama Kapaju sjene posve je na tragu dosadašnjih Stojićevih pjesničkih knjiga. No jedno je od njih ipak razlikuje: pjesnik otvorenije progovara o našoj suvremenosti, zbilji koja donosi tolika pitanja. Premda smo zaogrnuti sjenama, Stojić iz pjesme u pjesmu traži svjetlije trenutke, događaje i misli. Knjiga pjesama Kapaju sjene podijeljena je u četiri ciklusa: Vrijeme zri, Tvojom i mojom ulicom, Sutra je ponovno dan i Je li to ona, a sadrži ukupno pedeset i jednu pjesmu snažnoga izričaja. Pjesma iz koje je uzet naslov cijele knjige, U suton sjene, uvodi nas u životni credo njezina autora, dotičući prošlost i budućnost, a živeći u sadašnjosti, u kojoj sjene domaći liježu na moje stvari. Stojić, unatoč tomu, ne odustaje od stvarnosti, već duboko u njoj traži smisao života i odgovore na njegova pitanja, nudeći čitatelju putovanje u tu istu stvarnost.«
Ovo su upućujuće pribilježbe recenzenata zbirke pjesama izuzetno aktivnog i uspješnog književnika i franjevca Miljenka Stojića. Ne samo da smo zastali pred neutaživom stalnom pjesnikovom potrebom za istinom ovoga svijeta, nego ostajemo zaneseni i obasuti neobičnom snagom jednostavnog, životnog. I govora, pisanja. I poimanja vremena, ljudi.
Zadarski list, 7. prosinca 2010., str. 32.; Osvit, XVII., 1-2, Mostar, 2011., str. 264. – 266.
