Miljenko Stojić, Kapaju sjene, Naklada DHK HB – K. Krešimir, Mostar – Zagreb, 2010.
Piše: Luko Paljetak
Napisana mahom u elegijskom tonu i ugođaju, koji donekle podsjeća na elegijski duktus Franje Cirakija iz »Florentinskih elegija«, zbirka pjesama Kapaju sjene Miljenka Stojića sadržava pjesme kojih temeljni elegijski glas, njegovu povišenost i uozbiljenost autor počesto razbije kakvom kolokvijalnom upadicom da time na trenutak deromantizira i depatetizira svoj izričaj. U osnovi on nastoji biti blizak svakodnevnom govoru, kakve su i slike na kojim gradi svoje metaforične sklopove, usporedbe i druge poetske figure, s ciljem da čitatelju, na čiju prisnost na taj način računa, prenese ključne poruke smještene često u poentu pjesme.
Knjiga Kapaju sjene govori o vremenu i ljudima, kako je naznačeno u naslovu uvodne pjesme. Dakako, sve pjesme ikada napisane govore o tome, bit je u tome kako pojedina pjesma, taj »predmet sastavljen od riječi«, kako je naziva Octavio Faz, ulazi u taj prostor, kako i s kojim ishodom izlazi iz njega noseći u sebi onu neopipljivu tvar koju zovemo poezija.
Ono što povezuje ljude i vrijeme jest prolaznost. Zbirka pjesnika Miljenka Stojića govori upravo o tome. Uspoređujući jednu i drugu kategoriju, vrijeme i ljude, pjesnik, posuđujući glas drugog, prikrivenog lirskog subjekta, zaključuje i kaže: »Čuj, vrijeme je bolje nego što su to ljudi« (O vremenu i ljudima). Iznenadivši se toj/takvoj svojoj konstataciji autor zatim ispisuje pjesme koje nastoje biti riječ u prilog ljudi, prevagnuti na njihovu stranu, uzima iz života prizore s dokumentarističkim otiskom karakterističnih pozicija ljudi u životu koji se čita i kao tijek i kao prolaznost. Uz nju se uvijek vezuje sjećanje, a njegove su sestre magle i sjene u materinskom krilu sutona. Vrijeme međutim zri, a čovjek ne uvijek, konstatira autor. I jedno i drugo povezuje usud: »čeka se da bude bolje,/ kao ono..., kada ono?« (Usud). Vrijeme je neosjetljivo na usud, a čovjek, osjećajući vječnost prolaznosti, osjeća tugu iskazujući je suzama, a one kapaju baš kao i sjene. Što može pri tome čovjek? Oponirati prolaznosti onda kada vjeruje u sebe, u časovima klonuća oslanjati se na raznovrsne potpore sjećanja, prkositi pjesmom, kao što to čini i sam autor, jer je u pjesmi najava nade, pjesma je stoga feniks, njeno je ime stoga bogatstvo.
Nada međutim uvijek traži suradnju, ne podnosi pasivnost iščekivanja. Pjesnik stoga kliče: »Nemoj, Bože,/ da opet ostane samo nada.« (Nemoj Bože...) Čekanje zna biti dugo. Dug je proces dok vrijeme, kao sveopća kategorija, postane »naše vrijeme«. Vrijeme se stoga mora preobraziti u povijest. Upravo takvim, povijesnim vremenom Stojić se bavi u drugom ciklusu svoje knjige, naslovivši ga »Tvojom i mojom ulicom«. Tu bilježi trenutke najbliže povijesti, iskustva Domovinskoga rata, podižući svoj glas na razinu čvrste angažiranosti, pridružujući ga onima koji: »Mastili su kolac i konopac,/ potucali se goli i bosi,/ ali vidali svoje rane,/ šaputali o slobodi,/ privodili k Bogu,/ žalili za poturicama,/ sanjali o Katarini,/ kraljici svojoj dobroj,/ ostajali u sjećanju,/ i naših i njihovih.« (Ujaci)
Jasni rodoljubni, za zbilju vezani glas u trećem ciklusu »Sutra je ponovno dan« poprima opet temeljni elegijski tonalitet, vraća se nosivoj temi nade oličene u pjesmi. Neizbježno se stoga autoru nameće pitanje: što može pjesnička riječ i njeno krhko oruđe - olovka? Pjesnik je međutim, kako shvaća Stojić, zidar – »ja sam tek prašnjavi zidar na svome poslu« (Zidar) – njegove su cigle –riječ. Ona je s jedne strane tek krhotina one velike Riječi – Logosa. S druge pak strane ona je građa kuće jezika. Za Stojića materina je to rič, bez koje se čovjek pretvara »u tuđinca samome sebi« (Materina rič). »Materina rič zove, opominje, moli« (Materina rič) i pjesnik joj spremno otvara vrata, svjestan svog duga prema njoj, uska vrata.
Pitanje o smislu pjesničke riječi blizanac je pitanju o smislu života. Stojić je međutim svećenik teolog, dušobrižnik, smirenje svih svojih nemira pronalazi u molitvi-pjesmi, jer kako kaže Dámaso Alonso, ponovimo to još jednom, sva poezija je religiozna. Cilj mu je »primaknuti se bliže Božjoj slici u njedrima« (U zadnje vrijeme). Stojić je uvjeren da to može. Na širokom prostoru trokuta što ga tvore papir, olovka i ljudi, on se kreće po imperativu: »Živi svoj život, ne daj da ti ga ukradu« (Slika broda). Njegova zbirka postaje nenametljiva propovjedaonica. S nje on govori: »Svijet je samo prelijepa bajka unatoč svoj muci« (Naša pjesma).
Bog je međutim držač olovke: »Bože, prekriži sve što dobro nije (...). Istina je da sam te stranice krvlju pisao,/ ali Ti ne žali njihovih slova i njihovih sjena« (Uzmi olovku, Bože), moli on u času spasonosnih sumnji. Pitanje o smislu životnoga puta nameće mu se stoga posve logično, baš kao i potreba za podvlačenjem crte. »Preda mnom knjige i darovana lutka,/ vani obnavljaju kuću za naraštaje nove,/ gledam svoj život i podvlačim crtu« (Podvlačim crtu). Neizbježnu patetiku takvih stihova autor ublažava svojom, već spomenutom, ironičnom upadicom, stvarajući tako neophodan odmak: »svejedno je sada, umivam se i idem dalje,/ a prijelaz je, vidiš li, sve bliže i bliže,/ pričekaj, Bože, samo da poravnam kosu.« (Podvlačim crtu)
Završni ciklus »Je li to ona« donosi stoga propovjedni ton, apostrofa je Bogu, prijateljima, čitateljima, pastvi. Prožet je uvjerenjem da je pjesma najveće bogatstvo u škrinji, onoj stvarnoj i onoj virtualnoj škrinji njegovih uspomena. Pjesnik je ustrajan u svom hodu na odabranom putu na kojem i klonuće počesto znači više nego hrabrost. »Ne ću reći da sam i ja hrabar, ali idem,/ pršti kamenje pod nogama, i tuče,/ ma nije to važno, bogatstvo je na obzorju.« (Sjećanje) Prema tom obzorju stremi ova knjiga pjesama pomno složenih u mozaik na koji, tvoreći ga, »kapaju sjene«. Ozbiljna je to knjiga zrenih plodova duha u trenutku kad tijelo nevoljko priznaje da je slabo i zato traži jaku riječ. Uostalom, valja se složiti s pjesnikom: »Sutra je ponovno dan.«
Dubrovnik, XXI., 4, Dubrovnik, 2010., str. 216. – 217.
