Miljenko Stojić, Kapaju sjene, Naklada DHK HB – K. Krešimir, Mostar – Zagreb, 2010.
Piše: Mato Nedić
Je li poezija riječ unjedrena u stihove ili je poezija stihovlje rasprostrto u riječi koje zrače ambijent pjesnikove duše; je li poezija samo rima i forma pjesme ili se poezijom može nazvati i raspojasana misao koja se razlijeva papirom (kada je napisana) i zvukom (kada je izgovorena)? Na pitanje što je prava poezija svaki pjesnik i svaki čitatelj pokušavaju naći svoj odgovor. Ako se njihovi odgovori podudare, onda je pjesnik pronašao svojega čitatelja i čitatelj je pronašao svojega pjesnika.
U novoj knjizi pjesama naslovljenoj Kapaju sjene Miljenko Stojić je sebi odgovorio što je za njega poezija. Htio bih novoj pjesmi dati ime bogatstvo, kaže on u pjesmi Ime pjesme i nastavlja: A ništa nemam, tek nešto stvari na uslugu,/ i ne tražim imati što drugo, i ovo mi je previše. Bogatstvo pjesnikovo jest njegova misao, njegov osjećaj i riječ od koje gradi pjesmu, riječ kojom udahnjuje život vlastitoj misli, svojemu osjećaju, doživljaju svijeta, kojom zrači vlastitu dušu u vanjske svjetove, kojom osvjetljava tminu propadljivosti svega postojećega. Okanite se govora da sam pjesnik, molim vas,/ ja sam tek prašnjavi zidar na svome poslu,/ marljivo po cijeli dan slažem svoje cigle, kaže Stojić u pjesmi Zidar i onda pojašnjava: (...) moje su cigle riječi:/ pečem ih izravno u sebi, kušam da su vrsne kakvoće. Pjesnik od riječi gradi svoju kuću, on se nastanjuje u poeziji, on u njoj živi kao što i ona živi u njemu, on je dio nje, kao što je i ona dio njega - oni su, dakle, jedinstvo, pripadaju jedno drugome. Suživljenost pjesnika i poezije nužna je za nastanak umjetnosti riječi, nužna je da bi misao bila pretočena u pjesmu. No, svaki će pjesnik reći da živi svoju poeziju, a hoće li to biti u većoj ili manjoj mjeri istinito, zavisit će od njegove iskrenosti i od dubine te suživljenosti.
Miljenko Stojić svoju poeziju gradi od samoće i razočaranja, ali i od utjehe i od ushita. U samoći ga znaju pohoditi sjene onih koji su pali kao žrtve vlastitoga poštenja i dosljednosti, koji ipak nisu posustali, nego su pokazali hrabrost i ustrajnost. Tragam, znate, za svetcima, što pobiše ih oni,/ puno ih je, čak šezdeset i šest,/ hoću li biti pozoran i zauzdati vrijeme,/ dopustiti da me za ruku do istine vode?, pita se pjesnik u pjesmi naslovljenoj U zadnje vrijeme, a spominjući svetce, spominje se prvenstveno fra Lea Petrovića i šezdeset petero franjevačke subraće koji su podnijeli mučeništvo i koji, u Stojićevome pjevu, postaju simbolom svih hrvatskih mučenika kroz stoljeća burne povijesti.
Poezija Miljenka Stojića satkana je od ambijenata, od doživljaja prostora kojima se kreće, ali i od onih unutarnjih prostora koji se pokreću u njemu, koji znaju biti oštrih rubova i ranjavati ga, koji također mogu biti i bolje zaglađeni, nježniji i za njega smirujući. Ambijent je za pjesnika bitan činitelj i polazištem je za gradnju pjesme. U moju sobu, u kasno popodne,/ kapaju sjene kao sok sazrjele breskve,/ u kutu je stolica za ljuljanje,/ kroz prozor miriši kasno ljeto,/ trenutak je za odmoriti si dušu./ početni su stihovi pjesme naslovljene U suton sjene. Tišina vanjskoga i unutarnjeg prostora, prostora duše, stvara atmosferu pogodnu za prepuštanje pogleda krajobrazima duha, a na tim se poljanama nutrine nalazi obilje mislenih cvjetova kojih je miris prenesen u pjesničku riječ. Stojićeva poezija, zato, miriše sjetom unutarnjih njegovih svjetova.
Postoje pjesnici koji kažu da ne nalaze smisla bez ritma i rime/ Ni slobodnim versom umjetničkog djela/ Ne uspijevam odkrit stvaralački čin (Stijepo Mijović Kočan, Čitajući neizbrojeno pjesama u uglednome književnome časopisu) te svoje pjesme podvrgavaju zahtjevima i zakonima forme i rime. Na drugoj strani, postoje i oni pjesnici koji su dopustili stihu da se raširi pjesmom onako kako poželi, da se razgrana poput stabla i da donese plodove koje će ubirati oni koji se nađu na istome poslu na kojemu se našao i pjesnik, naime, na poslu odgonetanja istine o životu i o svijetu. i jedni i drugi su u pravu, i jedni i drugi su vrijedni pozornosti. Modernost ne mora nužno biti bolja od tradicionalnosti, niti pjesma pisana slobodnim stihom od pjesme pisane vezanim stihom i obrnuto. I u poeziji, kao i u životu, način izražavanja i gledanja na svijet dijelom su vlastitoga izbora svakoga pojedinca. Miljenko je Stojić svoj pravi izraz našao u pjesmama pisanim slobodnim stihom. One su pisane narativnim postupkom, svaka od njih, osim što iznosi osjećaj, donosi i kratku priču o pjesniku i svijetu viđenome njegovim okom, doživljenome njegovim duhom. Dah poezije dodirnuo je pjesnika Miljenka Stojića; on je tim dahom, posredovanjem svojih pjesama, želio dodirnuti druge ljude. Objavivši zbirku Kapaju sjene, u tome je svakako i uspio.
Motrišta, 61, Matica hrvatska, Mostar, 2011., str. 138. – 139.
