Miljenko Stojić, Kapaju sjene, Naklada DHK HB – K. Krešimir, Mostar – Zagreb, 2010.

Piše: Vinko Grubišić

Kao pedesetogodišnjak franjevac fra Miljenko Stojić već posjeduje značajno životno, franjevačko, a i književno iskustvo, a sva ta tri iskustva i u ovoj su zbirci poezije veoma isprepletena: uvodna pjesma »O vremenu i ljudima« zapravo čitatelju kaže mnogo toga, posebno riječima koje izgovara onaj Siromah i lutalica koji kao da je malo »onako« »U jednom trenutku sasvim ozbiljno (mi) reče: - Čuj, vrijeme je bolje nego što su ljudi.« Netko bi očekivao da će mu pjesnik-franjevac dati bar onakav nagovor kakav je Franjo dao bratu Leonu, ali sve je ostalo pri prijateljskom mahanju na odlasku, jer nismo sigurni da bi išta drugo - kad je riječ o ljudima i vremenu - i imalo kakva današnjeg »životnog pokrića«. Ciklus koji je naslovljen Vrijeme zri gotovo da u svakoj pjesmi donosi poneku »vremensku opomenu«. Čini nam se da upravo svojevrsna istovremena točnost i ono »otprilike«, podjednako ulaze u odnose na mjesto i na vrijeme pjesme. »U Zagrebu oko pola dvanaest, u mjesecu studenom 2006.« razložno odjednom prelazi iz točnosti u značajnu banalnost, gdje djedica opominje svoju životnu družicu da ne smije zaboraviti makarone jer »približava se, kaže, zima, potkožiti se treba«.

Ili onaj sat »Sav digitalan, bez onog kuc-kuc / stamen i zagledan u se« kao da je izgubio dušu pa se sav pretvorio u bezličnost, u vrijeme, u svoju službu. On funkcionira umjesto da jest. U pjesmi »Usud« poruga je nešto istaknutija (»pobjede se slave / porazi se opravdavaju«...) pa nam se čini kako »vrijeme lijeno protječe«, u kutu pored zamašćene knjige, za kojom je, eto, posegnulo dijete nadajući se da ta knjiga ne će biti dosadna kao druge. U pjesmi Oni su otišli već se u prvom stihu napominje da je »Potpuno nevažno koje je godišnje doba bilo«, jer za tim je odlaznicima kod njihovih roditelja ostalo veoma mnogo svevremenske tuge, koju ne ublažuju blagost ni oštrina godišnjih doba. Da ne idemo kroz druge pjesme tog ciklusa, u završnim »cikluškim« stihovima pod naslovom Ime pjesme: bogatstvu - koje se nameće kao naslov - suprotstavlja se pijesak medu prstima, što je najočitiji znak prolaznosti i ništavila, a sama se pjesma zaputila »prašnjavom zemaljskom stazom«.

Tko je zapravo onaj »Ti« u ciklusu »Tvojom i mojom ulicom«? Mogu to biti Ujaci (u istoimenoj pjesmi), ili sam pjesnik u ulozi »tuđinca« koji primjećuje »djela i dane«, ali se ne miješa. A to je najvjerojatnije ona pravednica Bilonjuša, kojoj se »pet sinova nije vratilo s vojne«. Ili su to oni koje je prekrila »...crna zemlja / gust, ljepljivi, povijesni mrak«, moguće i ona »krhka djeca« za koju pjesnik moli Boga da im opet ne bi ostala samo nada, a možda su to i oni što snivaju »ispod stećaka«... Ne zanemarimo te suprotstavljenosti i sljubljenosti čovjeka i dosuđene mu zemlje, života i smrti, pred veličinom i teretom zastave:

Nemoj, Bože,
Sa opet ostane samo nada.

Dijete se sprema na prvu pričest,
Zastavu stavljaju preko umrlog ratnika,
tvoja je to zemlja naš dosanjani san.
        (Nemoj, Bože...)

Pjesma iz ciklusa Zidar mogla bi se uzeti kao Stojićeva svojevrsna »ars poetica«: njegovo je »sagraditi kuću«, i tu nema odustajanja. Zidaru (-pjesniku) cigle su riječi, on ih izravno »peče« u sebi (poslovica: »ispeci pa reci!«), tako da te opeke ne bi bile krivotvorine, jer

Unatoč možebitnom nerazumijevanju, budimo prijatelji.

Riječi pružaju mir, spoznanje, ljepotu, dobro i...
Nisu li takve, moje ili tuđe, slažem se, rušite sagrađeno.
        (Zidar)

Čitajući ove stihove mislimo na mnogo toga, pa i na tragičnog bugarskog pjesnika Penju Penjeva koji je na tvorničkim opekama pisao svoje stihove, ponekad pune nade, a onda opet još punije gorčine i ništavila.

Ništa za to što je pjesnik Stojić uvijek na početku, suočen a i izazvan svojim »nesputanim mislima«. On je auspicij kojemu je stalo do gonetanja lijeta ptica i nakani vjetra u kojem će smjeru krenuti. I u pjesmi Sutra je ponovno dan riječ stalno naginje produbljenjima, raspitivanju što je sve nedostižno promaklo:

Ne znam koliko mi vremena još osta
Ali znam da su mi snovi navlas isti.
        (U zadnje vrijeme)

Bog i kad nije spominjan u pjesmama ima svoje mjesto u stihovima ove zbirke. Vidjesmo koja je to intimnost kad mu pjesnik može reći »nemoj...« Ili kad, opet imperativno, zavapi Uzmi olovku, Bože. No, ne radi se o zapovijednosti, i to je »nemoj« molitveno na svoj način kao i onaj ponizni dolazak »Kraljici Mira u Međugorju. Poput A. B. Šimića, pjesnik se osjeća malen pod zvijezdama, no svejedno on nikako ne (su)staje nego

Nebeske zvijezde gledam, svoj budući dom. 
Tako sam malen pod njima, ipak idem dalje,
čini me to velikim, širim ruke i ne bojim se.
       (Uzmi olovku, Bože)

I nije slučajno što u Stojićevim stihovima nerijetko susrećemo djecu kako se igraju, jer

Ako starim, ne znači da sam nesretniji
Zapravo, imam još jedan darovan dan. 
       (Izvor)

Eto tu bi se moglo potražiti objašnjenje pjesnikovu optimizmu. Ne samo zagled u budući zvjezdani dom, nego radost pred darovanim danima pjesnika redovnika, koji reče:

životu se nisam sklanjao s puta
        (Škrinja)

Republika, LXVII, 6, Zagreb, lipanj 2011., str. 126. – 127.