Miljenko Stojić, Sirovi blues, Ziral, Mostar – Zagreb, 2001.
Piše: Božidar Prosenjak
Miljenko Stojić u svojoj knjizi pjesama Sirovi blues, otvara raširenu lepezu tema i motiva, od malih, svakodnevnih zapažanja i razmišljanja nad običnim stvarima i običnim ljudima, do dubokih duhovnih poniranja i refleksija, koje vode do esencijalnih upita o smislu života, o vlastitom postojanju, o cilju čovjekovoga puta i o njegovoj transcedentnoj prirodi. Pri tome pjesnik razotkriva svoju nutrinu, svoje intimne preokupacije, tjeskobe, brige, zalaganja, borbe i htijenja. Ta zauzetost je pretežito usmjerena na dobro drugoga i u toj zauzetosti je opravdanje samoga pjesničkoga čina. Naravno, kad se misli na dobro drugoga, ne misli se samo na dobro pojedinaca, nego i na dobro hrvatske zajednice u BiH, ali i cjelokupnoga hrvatskoga korpusa u okviru svjetske zajednice naroda. Pa i takvo je određenje preusko, izuzmemo li činjenicu da se u zauzetosti za slobodu i pravdu hrvatskoga čovjeka, krije zapravo iskrena zauzetost za slobodu i pravdu svakoga čovjeka. Ova pak orijentacija izvire iz kršćanskih životnih i općih načela, koja prožimaju život i duh svega piščevoga htijenja.
Pođemo li od dešifriranja naslova Sirovi blues i promišljanja nad njegovom mogućom višeslojnošću i znakovitošću, lako je doći do ključa razumijevanja za cijelu zbirku. U riječi sirovi pjesnik aludira na »pakleni ples« koji je iza sebe ostavio zastrašujući, krvavi trag ratnih pustošenja, rasčovječenosti i nasilja, ali, možda i nešto jednako strašno, a to je pokušaj mirnodopskog, ali ne manje nasilnog i surovog brisanja identiteta hrvatskoga čovjeka i njegovih vrijednosnih sastavnica, te njegovo utapanje u idolatriju »zlatnoga teleta«, a sve pod maskom uvoza zapadne demokracije, koja osim osvjedočeno dobroga ima i svoje zlo lice.
Pisac se u ovoj knjizi bavi razotkrivanjem prijetvornoga i licemjernoga u tom uvoznom plesu koji ubire danak i regrutira janjičare novoga doba među domaćim življem, oblikujući novo lice svijeta ne samo na zemljopisnim mapama, nego ponajprije u ljudskim dušama, razmičući granice tradicionalnih vrijednosnih sustava i mrveći ih. Opet smo svjedoci da se povijest ponavlja, da se laž grčevito upinje i trudi zakriliti ili barem zamutiti pogled uma i srca, računajući da se čovjek uvijek iznova, lijevo i desno, dokazuje kao pokvarljiva roba. Zapaljeno je mnogo vatri, iza svake ostaje poneko zgarište i sve te vatre oblikuju novi reljef u duši čovjeka koji ostaje zbunjen jer više ne prepoznaje ni izgled vlastitoga kućnoga praga. Mijenjaju se njegovi osjećaji, temperatura njegova srca, pa tamo gdje pjesnik očekuje bliskost i toplinu, odjednom nalazi udaljenost i hladnoću. Pita se o stremljenjima novih naraštaja, o licu i naličju postupaka nerijetko bahatih ljudi koji, držeći u rukama silu i vlast, usmjeravaju i određuju životne usude; o kukavičkom sudioništvu žrtava i njihovom doprinosu samodestrukciji; o junaštvu i o izdajstvu u dušama; o svemu onome što čovjeka uzdiže do božanskoga dostojanstva i spušta do materijalnoga ili čak svodi do poživinčenja, gubitka čovječnosti.
Pri tome pisac ostaje obojen bojom vlastitoga korijena, jer u svekolikoj ponudi raznovrsnoga idejnoga i materijalnoga šarenila osjeća da vjernost vlastitom korijenu postaje odjednom sudbinsko pitanje. Ono je znak prepoznavanja sebe samoga, svojega pravoga lica, ali i onoga minimuma ljubavi, kao univerzalnoga katoličkoga načela, bez kojega je nemoguće uspostaviti pravedan razvoj odnosa u budućem svjetskom poretku i u budućoj zajednici naroda. Ono što se danas očituje neispravno u klici, sutra će se očitovati na globalnom planu. Ono što je danas na lokalnom planu vrlo lako sagledivo, na globalnom će se sutra teško uočiti, a još teže promijeniti. I to zabrinjava pisca ovih stihova.
Pjesnik, osjetljiv na izazove i mijene novoga vremena, osjeća duboku potrebu za povratkom božanskoga u osobnu povijest i u povijest narodnih zajednica. Gubitak, naime, božanskoga elementa smatra udarom na ispravnu vjeru u čovjeku, a to znači na njegovu kreativnu snagu, na samu čovječnost i na istinu. Progovarajući o sudbini male i ugrožene hrvatske lokalne zajednice u BiH, pjesnik progovara o sudbini svijeta, o svojoj uznemirenosti pred budućnošću koja očekuje modernoga čovjeka. Pred čovjekom budućnosti stoji zahtjev duboke unutrašnje preobrazbe ili ga ne će biti. Sirovi blues je drugo ime za političku kozmetiku koja pod izlikom da zastupa istinski čovjekov interes, zapravo ga zaobilazi, nudeći mu lažni moral, lažnu hranu i napose lažnu duhovnost. Ona se ne suočava s pravim licem života, već nastupa pragmatično i interesno, pa u svojim najgrubljim potezima poprima izgled groteske. Ta groteska, prisutna i u naslovu Sirovi blues, koji smisleno nastoji spojiti ono što je suštinski nespojivo, jedan glazbeni smjer u svojim vršnim i vrhunskim zamislima i ostvarenjima, i grubu, silovitu i neprofinjenu i napokon neprofesionalnu izvedbu. Običan, mali čovjek ostaje, naravno, ponajviše zbunjen takvim licemjernim načinom, povodi se često za trenutnim i bljeskovitim ponudama, ne pitajući se o njihovoj pravoj prirodi i gubeći iz vida cjelinu pogleda. U tome pjesnik svojom zbirkom nastoji biti kamen međaš, razdjelnica između dvaju svjetova, svijeta tame i svijeta svjetla.
Dodajmo tome i sljedeću optimističnu misao: gdje god je na svijetu ostvarena pobjeda slobode nad ropstvom, to je pobjeda za cijelo čovječanstvo, pa makar se dogodila u samo jednome ljudskom srcu. Zato je ova knjiga, ma koliko se bavila pojavnostima, posebno zaokupljena čovjekovom dubinom, onime što je u njemu suštinsko. Pri tome se neminovno osnovna duhovna razdjelnica prenosi i na čitatelja, kao učvršćenje već postojećih ili kao otkriće novih pogleda na vrijednosti koje je nemoguće dovesti u pitanje.
www.miljenko.info, 11. kolovoza 2001.
