Miljenko Stojić, Kapaju sjene, Naklada DHK HB – K. Krešimir, Mostar – Zagreb, 2010.
Piše: Božidar Brezinščak Bagola
Miljenko Stojić (1960.) suvremeni je hrvatski književnik, novinar i teolog. Piše pjesme, oglede, djela za djecu, kratke priče, aforizme, književnu kritiku, uređuje knjige i časopise te prevodi. U Svetištu Kraljice Mira u Međugorju osnovao je 1993. Informativni centar »Mir« Međugorje s izvještajnom agencijom, internet stranicama na sedam svjetskih jezika, društvom vodiča za hodočasnike, nakladničkom djelatnošću i radiopostajom. U rujnu 2001. izabran je za tajnika Hercegovačke franjevačke provincije, a od rujna 2007. obavlja dužnost vicepostulatora postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Hrvatskog društva katoličkih novinara i Udruge hrvatskih novinara BiH. Prvi je hrvatski književnik koji je izradio osobne internetske stranice 2000. i na njih postavio svoja djela uz brojne ostale zanimljivosti iz svijeta religioznosti i opće kulture.
Dosad je objavio sljedeće pjesničke zbirke: Unatoč svemu (Tomislavgrad 1994.), Pjesma blizini (Zagreb 1995.), Kaplja (Mostar–Zagreb 1997.), Sirovi blues (Mostar–Zagreb 2001.), Golgote glas (Mostar–Čitluk 2002.), Dobro jutro, kolonijo (Mostar–Zagreb 2006.), Stopama mira (Zagreb 2009.) i Kapaju sjene (Zagreb, 2010.), knjigu kratkih priča Ne dirajte bijelog labuda (Zagreb 2005.), knjige ogleda i prikaza: Ta vremena (Zagreb 1995.), Paljenje svijeće (Međugorje 1998.), Raspretavanje vatre (Međugorje 2001.), Rijeka (Međugorje 2002.), Riječ po riječ (Mostar–Zagreb 2007.), te knjigu za djecu Računalko (Mostar–Zagreb 2007.)
Stojićeva najnovija pjesnička zbirka Kapaju sjene objavljena je u nakladi Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne iz Mostara i nakladnika K. Krešimir iz Zagreba. Pedesetak pjesama podijeljeno je na četiri ciklusa: Vrijeme zri, Tvojom i mojom ulicom, Sutra je ponovno dan i Je li to ona. Iz naslova pojedinih ciklusa može se naslutiti zrelost života i pjesnikovanja, susretljivost otvorena čovjeka, spremnost za čuvanje uspomena i nada u novi dan. U svakoj pjesmi nađe se pokoji stih koji nas poziva »da kročimo smjelo«, da pazimo kako bi naši otisci bili duboki, jer ova nas zemlja »po dobru zacijelo pamtiti treba«.
To je zbirka susreta, prkosa i srca pobožna. Pjesnik se susreće s lutalicama i siromasima koji ga uvjeravaju da je »vrijeme bolje nego su to ljudi«, s prodavačima rabljene odjeće na tržnici, s ujacima koji su »s križem u ruci vidali rane i šaputali o slobodi«, s revolucionarima »u tamni noćni čas kad psi neumorno zavijaju«, s darežljivom staricom Bilonjušom kojoj se »pet sinova ni njihov otac nisu vratili s vojne«. Pjesnik prkosi sebi kao »nepopravljiv zidar čije su cigle riječi«, prkosi svijetu »s bogatstvom na obzorju« i »s malo vremena za jednostavnost i ljepotu«, prkosi zajedno s prijateljima koji nisu samo broj u adresaru, koji su dubok dio njega, »nazočnost koja se u vječnost prelijeva«. Pjesnik je pobožno otvoren za svaki iznenadan bljesak, za »sijedi pramen kose odlepršao u vječnost«, za pokrajnji oltar rodne crkve »u dnu srca«, za Badnju večer u kojoj Isus »pruža ruku s neba i nešto toplo zbori«, za hodočasnika koji je došao svojoj Kraljici Mira i »nema ništa osim zajedništva s nepoznatima«, za materinsku rič koja »zove, opominje i moli«. Pjesnik je uza sve to najbrižniji čuvar uspomena. Nježno ih čuva u stvarnoj, pastirskoj škrinji koja mu donosi miris kamenjara, hoda i saznanja. To je škrinja iz mladenačkih dana. Ali umije on čuvati uspomene i u nestvarnoj škrinji, računalnom čudu, škrinji koja ne donosi nikakve mirise, već raznosi njegove pjesme poput olujna oblaka, rastresenih misli i rasuta vremena.
Miljenko Stojić priznaje da u zadnje vrijeme ustrajno piše pjesme, a još ustrajnije traga za svecima što ih ubiše nečastivi. Njegova tankoćutnost za pravednost i mir najbolje se zrcali u pjesmi Žao mi je pjesnika.
Već na početku rata, ovog našeg,
skrasio se u inozemstvu i zarađivao.
Kad je završio taj isti rat,
vratio se u svoj razrušeni grad,
Pustio suzu i prokleo barbare.
U pjesmi odjednom »iz tuge pregoleme« izranjaju likovi »djece što granata ih pokosi u igri«, likovi zaljubljenih koje u šetnji »poljubi snajper«, lik majke s vjedrom u ruci koja nije uspjela doći do slavine... Ti stihovi prožimaju čitatelja stravom i spoznajom da nijednu od tih neokaljanih žrtava rata nije na oltar Domovine dostojan prinositi pjesnik koji se za vrijeme rata skrasio u inozemstvu i ondje zarađivao. Takvog pjesnika Stojiću je žao iz dna duše, pogotovo u časovima kad mu u sobu »kapaju sjene kao sok sazrjele breskve«. Svoju žalost i spoznaju da ipak nismo jedinke izgubljene u svemiru, da je »smisao naš opipljiv, na dohvat ruke« nastoji pjesmotvorno oblikovati u bisere.
Dolaze bolja vremena, čitam na licima prolaznika,
dok unutra kriju tugu, nezaposlenost, tjeskobu.
Imam li vremena za njih, nade u očima?
Svojom najnovijom zbirkom podvukao je crtu ispod godina koje prolaze i shvatio da je sve tako lijepo, »osjetio da izvor živi i voda žubori«. Zato s pravom očekujemo da će nas ovaj pjesnik, brat svetog Franje, i dalje darivati pjesničkim zbirkama koje nam pomažu kročiti naprijed, onamo gore gdje će »čisto razumijevanje prštat poput izvora u neizrecivoj bliskosti i ljepoti«.
Marulić, XLIV, 5, Zagreb, rujan-listopad, 2011., str. 105. – 107.
