Miljenko Stojić, Dobro jutro, kolonijo, Naklada DHK HB – DAN, Mostar – Zagreb, 2006.
Piše: Denis Kožljan
Doista sam na trenutak zastala, nakon što sam s pažnjom ali i s oduševljenjem pročitala zbirku pjesama Miljenka Stojića »Dobro jutro, kolonijo«! Oduševljena ostadoh zato jer se divim autoru s koliko optimizma, nakon svega onoga o čemu je pisao u djelu, gleda na život, s koliko nade u očima ostaje, nakon onoga što i sam s krunicom oko vrata doživljava u strahotama rata. Događanja, mjesta i ljudi, koja su poharana, ubijena, pozatvarana, nisu zaboravljena već obnovljena njegovim jakim, odlučnim pjesničkim glasom i perom.
Jer isto s koliko ironije je dao svojoj zbirci naslov »Dobro jutro, kolonijo!«, Stojić svim događajima u Herceg-Bosni i Hrvatskoj pridodaje jedan sasvim nov, ali istovremeno osobiti znak realne stvarnosti. Dakle, povijest, ona dalja, tamo još četrdeset treće, pa i ova nedavna, kako i sam kaže, početkom dvadeset prvog stoljeća, osnažena je nadom, vjerom i pretočena u riječ, slikovitu riječ kroz koju nas autor vješto vodi čitavom jednom ogrlicom stihova... »Sat otkucava vrijeme, povijest je u našim rukama, u našim venama«, lijepo upozorava autor, dakle htjede zapravo reći da bismo se svi zajedno trebali zapitati je li nam kroz prošla vremena bilo potrebno ratovati, prolijevati krv... Pa, zar ne bi bilo mnogo jednostavnije, Došašća, Božiće dočekati u tišini, u lijepoj riječi i prijateljskom stisku ruke? Možda i bi, ali čovjekove strasti, čovjekova želja za bogaćenjem, širenjem teritorija nadvladale su svaki mir, svaki šum valova i leptira let... A sve što se kasnije zbivalo, sva ratovanja, ubijanja, nestajanja s lica zemlje, sve je to čovjek već unaprijed dogovorio uz čašicu, još tamo davnih godina na Jalti, pa kasnije i Daytonu.... Već tada, kaže Stojić: »...žali Bože, moj je narod stjeran u tor!« A onda nije bilo mirovanja, nije bilo vremena jer priča je uvijek bivala zamrljana tamnom stranom i nju je samo dijete pozdravljalo gugutajući i plješćući ručicama, a dragi Bog smješkao se mrseći pojmove, On nije želio znati za krv, stradanja mladića, dvadesetogodišnjaka, za Vukovar, Trpinjsku cestu, Mitnicu...
Autor, kao uvaženi pjesnik, književnik, ali i teolog i odgajatelj, vrlo lijepo, precizno i razumljivo, pa i kroz niz aforističnih izreka upozorava kako se čovjek uvijek mora vratiti u prošlost, da bi shvatio, i donio važne odluke budućnosti, kako opstanka sebe, tako i svoje domovine. S puno ljubavi Miljenko nam priča o svojoj siromašnoj hercegovačkoj kršnoj zemlji, ali bogatoj upravo po svojim junacima, po franjevcima koji su svoje živote poput mnogih dali da bi danas u njegovom srcu i srcu svih ljudi šumila ponornica Hercegovinom. Stojić je svoje pjesme s razlogom podijelio na nekoliko većih podnaslova: »Ćuh vremena«, »Bat koraka«, »Prosvjetljenje«, »Kušam dotaknuti« i čitajući mi se zapravo učinilo, kako to i inače biva, da svaki naslov ima svoje objašnjenje, odnosno ipak se svijest čovjeka mijenja, možda je zaista trebalo da se dogode neke nažalost vrlo teške drame da bi čovjek dokazao kako se ipak može, kako treba znati obraniti sebe ali i integritet svakog pedlja zemlje na kojoj živi... Autor se prekrasnim opisima pejzaža, prirode, žutih dunja, sutona, ptica i travki lirično obraća i uspostavlja dijalog sa svojom Domovinom Hercegovinom, a i sam naslov daje čitatelju na znanje, da se Stojić pita: Dokle, koliko vremena i ratova treba proći, da svojoj Domovini, kolijevci ne kaže Dobro jutro, kolonijo!... U toj se pjesmi, dakle, autor poziva na prosvjetljenje uma, u njemu se rađa neki optimizam jer kaže da se izgradio most preko kojega će dijete slobodno prolaziti, a ostali svijet, koji nas je htio dijeliti (misleći pritom na Međunarodnu zajednicu), valjda će se napokon prestati miješati i naslađivati krvi koja je za slobodu u potocima vjekovima tekla.
Čitajući zbirku, nekako sam se svim osjetilima zajedno s autorom prebacila u neki drugačiji svijet, svijet istine, čistoće, svjetlosti i nade jer Stojić jednostavno obožava kako svoju rodnu Hercegovinu, Međugorje, tako i Hrvatsku. Veseli se životu slobode i kaže: »Život će kao suton na obzorju gorjeti«, no treba se moliti, a ne prepustiti se varci. Molitva ima veliku moć i snagu, prosvjetljuje razum, hrabri i snaži, a čovjek, želi li ostati u granicama svoje krotkosti, skromnosti, ne bi smio težiti za nekim većim bogatstvima. Tako autor lijepo kaže kako su njegova soba, računalo, knjige i miris dunje sasvim dovoljni da bi vidio koliko je životu malo potrebno, samo što ne razumije svatko takvu filozofiju života... A mi odlazimo, dolazimo, trajemo i nema nas, sve je to jedno u orahovoj ljusci... Pa kaže, polazeći od sebe samoga, prije svega, »mogao sam imati sve, a izabrao sam ništa«... Iako se ja ne bih složila s njime jer mislim kako imati ovakav dar za slikovito razjasniti ljepote jedne zemlje, treba imati puno toga velikog, prije svega ljubavi, veliko srce i biti sretan kao što je i on kad njegove dvije klijetke skladno kucaju. Tada je sigurno da i Drava i Drina šute, teku pružajući ruke Jadranskom moru, tada je Miljenko sasvim siguran da i njegovi franjevci snivaju pod okriljem anđela, zajedno s njegovom majkom, koju je toliko volio kao i samu svoju Domovinu... A kako lijepo, pri samom kraju ove svoje prekrasne zbirke, Stojić zaključuje: Mogao sam imati sve, a sada sam samo skitnica i čekam da me nebo pozove, a kad se to dogodi bolje da nemam bogatstvo jer bi i ono iščezlo... hahaha, ironično govori za kraj, treba tražiti zaštitu i nešto imati u štedionici!... No, njega više veseli i upotpunjuje dolazak proljeća, miris lipa u Mostaru, a Neretva šumi jer stiže topao zov... Eto, ovo je još jedan dokaz kako sa srcem i puno emocija napisati prekrasnu životnu priču svoje domovine u stihu. Miljenko, zaista čestitam!
knjiznice.info, 27. veljače 2012.
