Miljenko Stojić, Dobro jutro, kolonijo, DHK HB – Dan, Mostar – Zagreb, 2006.
Piše: Gojko Sušac
Pjesnički glas Miljenka Stojića ishodi iz dramatičnih mjesta vremena i trenutaka u kojima smo se u sudbinskom pozivu našli kao oni kojima je dana najveća zadaća. Mjesta su to što još ne zamiču u već dogođenu povijesnost: naprotiv, u Stojićevim pjesmama žive intenzivno, duboko, iznova otkrivajući i produbljujući ranjenost i ranjivost, virove i strahove od sve novijih i neizvjesnijih zapleta.
Jednom smo u njih »bačeni«, a to znači da nam je iz njih izaći »visoko uzdignuta čela« kao oni koji su poravnali svoj korak i dali žrtvu za budućnost i ishode koji nas na novom putu čekaju.
Sam naslov ove nevelike zbirke posvemašnom izravnošću izgovara poziciju svih koji pripadaju ovom hrvatskom narodu u prostorima gdje »Herodi stoje sa strane i lukavo i budno motre«. Herodi su uvijek donositelji nepredvidivih zapleta i još nepredvidivijih obrata, najčešće su i presuditelji, usuprot nepozvanosti i dvojbi koje izazivaju.
U lirskoj jezgri ove knjige rat je evociran kao vrijeme prometejskih uzleta i sudbinskih iskoraka u prostore slobode bez koje se ne može i nikada nije moglo. Stojić rat kao događaj vidi u pojedinačnoj i kolektivnoj drami svih koji su jučer poravnavali i napokon poravnali korak s korakom u hodu k svjetlosti što će ih ispunjavati sutra i u sva buduća vremena. Sve što se dogodilo, u Stojićevu se stihovlju prepoznaje kao sudbinsko, tj. kao nadajuće iz graditeljskog pohoda u život, svet i nepovrediv, častan i uljuđen. Unutarnji pjesnikov krajolik prenapet je od krajnje dinamičkih zbivanja kojima kao da po volji nekoga drugoga još ne možemo ovladati u onoj mjeri koliko je bilo žrtve i žrtvovanja. Poruke knjige naviru i izviru upravo iz takva kontrapunktiranja nadonosnoga i odgođenoga, zadržanoga u arbitraži »lukavih« i »prijetvorno nasmiješenih«. Naravno, njih je lako prepoznati u ovotrenutnu času.
Udes, nada, uzlet, pad i prijetnje iz oblaka što bi mogli na sve zaloge baciti ravnodušje, ono je što ovom stihovlju daje stubovlje, težinu i svekolike dimenzije onoga što je u pjesnikovu i našem iskustvu vodoravno i okomito.
Stojić neprijeporno slijedi Kranjčevićevu misao da je pjesnik glasonoša i stjegonoša, onaj koji ispred svih u vlastitoj rani otkriva prometejsku zublju, zublju otkupiteljsku i svegraditeljsku. On se namjerno kloni pomodnih poetičkih modela prepunih iznuđenih solilokvija i zatvaranja u čahuricu individualizma. Kloni se poetskog eksperimentiranja, budući da u njima ne vidi nikakvih mogućnosti za temu i motive koje ga zaokupljaju. Iz tradicionalističkih natruha preuzima samo ono što će ritmom i jasnoćom pridržati njegov stih i održati ga u prostoru potpune komunikacije s čitateljem-primateljem poruke. Pjesnik je svoj iskaz podredio upravo jasnoći poruke, namjerno se odričući »ugovorene ljepote« i inih poetskih efekata bez pokrića. Takvo njegovo opredjeljenje, ma koliko da ponekad anakrono zvuči, čini se, posve je opravdano i jedino primjereno tematici ove knjige. Stojić, umjesto svega pobrojanog i nepobrojanog iz rekvizitarija modernih poetika, čvrsto stoji na tlu koje ga je dalo, u srčiki je same zbilje onakve kakva ona jest, odlučan uspostaviti samo poredak u kojemu ćemo biti i ostati okupljeni u svom identitetu i integrirani u jedinstvenu cilju koji živi ispod trepavica i onoga koji je prvi i onoga koji je zadnji u redu za sutrašnju budućnost. Pjesnik Miljenko Stojić živi i sa svima dijeli vjeru, srce, ranu, iznad svega pripadanje svom narodu i pragu koji ga je jednom u život zanjihao. Etos je u njega mjesto svih vrijednosti, podignuti je kažiprst iznad svih čela. Stoga u njega domoljublje ujedno znači i ostvarenost. To potvrđuju i stihovi »Ja sam svoj brod upravio i zastave pobjedničke na jarbol stavio«.
»Čovjek je krhak i nepredvidiv«, tvrdi pjesnik, no uvijek mora ostati na brazdi što mu je kao oraču namijenjena. Odustajanje bi značilo poraz, a poraz ova knjiga ni na jednomu mjestu ne priznaje. Ako i jesmo Pascalova »trska« na vjetru, to ne znači da nismo i Prometej koji se usudio i još usuđuje istrajati u žrtvi za više ciljeve. Tako razmišlja i iz takve pozicije govori Miljenko Stojić, pjesnik koji nam u ovom času daruje otvorenu knjigu velikog događaja i događanja u kojemu smo se zatekli. Knjiga »Dobro jutro, kolonijo« knjiga je naše nepodnošljive blizine i začinjanja, ma koliko bio težak teret na našim leđima. Pod njima, kaže pjesnik, ničije koljeno ne smije pokleknuti.
Miljenko Stojić, Dobro jutro, kolonijo, DHK HB – Dan, Mostar – Zagreb, 2006.
