Miljenko Stojić, Dobro jutro, kolonijo, DHK HB – Dan, Mostar – Zagreb, 2006.

Piše: Boris Domagoj Biletić

Stihovi Miljenka Stojića, koji čine zbirku znakovita ironijskog koliko i stvarnosno (samo)kritički utemeljena naslova »Dobro jutro, kolonijo«, osobit su znak svekolike hrvatske, poglavito pak herceg-bosanske, stvarnosti transponirane u pjesničku riječ, koja zatim stvarnost – zbiljotvornom književnom riječju osnažena – postaje istaknuto podvučenom činjenicom odmaknutom od zgoljne realnosti što ju je nadahnula. Krug poticaja znatiželjnu peru i odgovora na nj zatvara se u kolopletu svojevrsne povratne sprege. Tragičnost jedne situacije, i kolektiva i pojedinca u njem, tako postaje još tragičnijom ali, tomu nasuprot, nada i ufanje rastu kao mogućnost boljega, ljepšega i istinitijeg, kako u svijetu intime tako i u pogledu izgleda skupne, narodnosne egzistencije.

Ciklus »Prosvjetljenje« donosi samo jedan tekst, upravo pjesmu koja naslovom imenuje zbirku, pa je i na taj način dodatno (pre)naglašen kompleks bjelodano izvana nametnutih neprirodnih pravila koja se, kao nasilje i/ili groteska, složeno reflektiraju na svijet kojemu obiteljsko, kršćansko i povijesno jesu svakodnevica, jednako kao što mu to nisu poklonstvo idolima iz uvoza, zlosilje ili pak, nipošto, posezanje za tuđim.

Vjersko, osobno, nacionalno i univerzalno krugovi su što se prepleću i u svim trima »pravim« ciklusima pjesmarice, značenjskim svojim poljima premrežujući cjelinu ove kvalitetom uvrštena stihovlja razmjerno ujednačene knjige. Stojić jest jedan od primjernih sljedbenika pojmovnoga pjesništva, odnosno i točnije rečeno poezije rečenice, gdje se jasne sintaktičke cjeline ujedno i, najčešće, grafički-pojmovno poklapaju s granicama pojedina stiha. Njegova je poezija gdješto vrlo »narativna«, »deskriptivna«, dijaloška pa, kadikad, i naglašeno objasnidbena, deklarativna čak, u mjeri u kojoj kao da želi podvući već rečeno, naglasiti već istaknuto, sažeti prethodno nanizano i pobrojeno… (v. Psalam naš hrvatski).

Pjesnik je praštalac koji pamti, utemeljen u svojemu, poštujući tuđe, drugoga i drukčijeg:

Gledali smo se u oči, Vukovare, ti i ja...
...hoće li nas sve zajedno Bog pomiriti s drugačijima?
(Godinama poslije)

Razlika zavičajnoga i domovinskog bazgraničja, kao naravnih fenomena i vrijednosti, nasuprot državnomu kao – u hrvatskome slučaju i uzevši u obzir cjelinu narodnoga bića naglašeno bolno – graničnomu i, dapače, vrlo ograničenu, čita se eksplicite i između redaka mnogih ovdje uvrštenih pjesama; primjerice:

Moja je domovina silno zbunjujuća.
Kada kažem lijepa Hrvatska,
kada kažem Bosna i Hercegovina,
ima ih koji ne razumiju što mislim.
Ne znam zaista kako im pomoći,
meni je, naime, sve potpuno jasno.

Ja samo jednu domovinu imam,
zbog toga je čuvam kao svoje srce,
voleći obje njezine klijetke...
(Mi se volimo)

Pitanje, zapravo problem, »izabrana jezika« gotovo je istovjetan u svim hrvatskim krajevima i »zemljama«, jer golema većina naših ljudi kao polazno, bitno i ishodišno distinktivno obilježje svoga identiteta imade – ikavicu; uostalom, jedino su Hrvati ikavci u svojoj današnjoj postojbini. O tomu će Stojić ovako, usto kao da piše iz moje Istre:

Roditelji su moji govorili ikavicu, onako prirodno i lijepo,
bilo je tako i s njihovim roditeljima, i s njihovim, i s njihovim…
Šumi ikavica u meni kao ponornica Hercegovinom...
...pijem čašu crnoga hrvatskoga vina i pjevam kroz polje, kroz goru. 
(Ponuda)

Intrigantno je zanimljiva činjenica pjesnikova poziva i ujedno, recimo to građanski, zvanja i zanimanja, s jedne strane, i otvorena njegova disputa s Apsolutom, koji je najprvo Bog, no i ljubav, i milost i milosrđe…, s druge. Jedno je od tako snažno markiranih, pače polemičnih, mjesta i sljedeće:

...a Bog smiješeći se mrsi pojmove i nove stvara. 
(Priča iz predgrađa)

Prigodna ograničenost ovih riječi načelne ocjene jednoga rukopisa, sada pretočena u knjigu, dopušta mi još izdvojiti pjesmu koja, najprije poetički, posve iznenađuje »izašavši« iz obzora očekivanoga kada je o kontekstu ove i ovakve poetske zbirke riječ. Pod naslovom Kad pjesma guši čitamo nedosljedno inovativnu, ali ipak novoćom obilježenu cjelinu koja pomiruje nadrealno u tragovima s ekspresijom upečatljive slike:

Jutro se svilo u rep pa maše prolaznicima,
oni gaze po prozračnim nogostupima punih muha,
zar se zemlja prestala okretati zbog ljudskog laveža,
ne znam ništa, znam samo da stabla sjede u pivnici i piju,
poslužuje ih čovjek s motornom pilom od paučine ispod miške,
s radija pijano se tetura glazba i ljudima priča o životu...

Ako mi je na koncu sažeti ustrajnost i dosljednost Stojićeva lirskog angažmana, njegovu osjetljivost na poticaje izvanjske koliko i one unutarnjega krajolika, naposljetku i pomirbenu odlučnost, što ovdje nije contradictio in adjecto, autora kao suvremena intelektualca što pod bremenom rečenih iskustava ipak s vjerom gleda u dolazeće vrijeme, tada mogu samo posuditi jednu ovdašnju sretnu i dostatno višeznačnu sintagmu iz pjesme Pred morem: … srce pamti mudro.

Tako veli Miljenko Stojić, svećenik i pjesnik, kojeg čitateljsko-kritički valja obodriti i u povodu zbirke »Dobro jutro, kolonijo«.
 

Miljenko Stojić, Dobro jutoro, kolonijo, DHK HB – Dan, Mostar – Zagreb, 2006.