Miljenko Stojić, Dobro jutro, kolonijo, DHK HB – Dan, Mostar – Zagreb, 2006.
Piše: Pero Pavlović
Književnik Miljenko Stojić stihom nas ponovo pozdravlja i dariva. Na osobit način, sve je tu, u riječi, u stihu, u pjesmi, u knjizi čudesna naslova »Dobro jutro, kolonijo«; sve je stalo u ovu nisku dragulja. I pjesnikov život, i vjera, i ufanje i nada. Knjiga je podijeljena u četiri odjeljka: Ćuh vremena, Bat koraka, Prosvjetljenje i Kušam dotaknuti. Da, čudesno naslovljena pozdravom: Dobro jutro, kolonijo! Baš čudesna, neočekivana, neuobičajena, a dragocjena, je ovo stihozbirka; izvan matice i matrice suvremenog hrvatskog pjesništva. Odmah nas na početku na to upućuje zadnja riječ iz naslova – kolonijo. Kome se to pjesnik obraća, na što misli, što nam »poručuje«, kamo to idemo, jesmo li dospjeli u slijepu ulicu? Hoćemo li pronaći (otkriti) izravan ili neizravan odgovor, ili bilo kakav odgovor? Sve ovisi od čitatelja, od njegove spremnosti, raspoloženja i sposobnosti prihvatiti, priznati i spoznati istinu. Sigurno je, odgovor na postavljena pitanja ne ćemo olako pronaći, ali ga je moguće pronaći.
Miljenko Stojić je pjesnik, ali i teolog. (Pokušajmo u tim granicama tražiti rješenje zagonetke.) Zaista, kako svjedočiti o istini, za istinu i istinu? Krist to čini u prispodobama. Zašto? To je bio najjednostavniji, najsigurniji i najrazumljiviji način istinu spoznati i prihvatiti, jer općinstvo kome se istina predočuje nije bilo sposobno razumjeti i prihvatiti istinu, a da se o njoj na izravan način govori. Sličan postupak rabi i pjesnik Stojić. Pjesničkim jezikom on nas postupno navodi na prave staze istine. U drugim životnim prigodama, on, zasigurno, istinu svjedoči na drukčiji način, rekli bismo izravniji način. Ali, kada je u pitanju poezija, kao da nam poručuje: Čitatelju dragi, stani, saberi se, isključi se malo iz svakodnevnih životnih briga, obveza i problema, naoružaj se samo malo strpljenjem, pročitaj ove pjesme pozorno, i naći ćeš pravi odgovor na životne teškoće i izazove! Pa ma kako težak odgovor bio, nikad ne smijemo izgubiti vjeru i nadu. Ljubav sve rane liječi. Stojić je pjesnik nade. On tvrdi, došao sam jednoga dana i tako ću i otići; dakle ne umrijeti, nego otići. A kamo? Kaže: Ćutim da samo hrabri to znaju. I od ovih mudrih izričaja na početku, poput tihe, bistre, pitome rijeke teče lijepo predivo stihovlja.
Pjesnik se zapućuje u tešku povijest, sve do naših dana. Pogledajmo naslove nekih pjesmotvora: Njih trojica (spomen na Jaltu), Povijest, Priča iz predgrađa (aluzija na Kristovo rođenje u betlehemskoj štalici), Ponuda (ljubav prema ikavici), Riječ starog ratnika, Pobjednici (posveta širokobriškim mučenicima), Psalam, naš hrvatski, Godinama poslije (o Vukovaru), Podivljali ratnici i si. Pjeva pjesnik o strašnim i teškim povijesnim događanjima, ali uvijek smireno, pozorno, obzirno, i s puno ljubavi i dobrote.
Uobičajeno je da se jedan broj srodnih pjesama u zbirci imenuje zajedničkim naslovom. A ovdje, paradoks! Jedna pjesma: Dobro jutro, kolonijo, imenovana je naslovom Prosvjetljenje. Ponajviše bi se one primjedbe s početka ovog prikaza odnosile na ovu pjesmu. Živimo u vremenu sveopće globalizacije koja se ne temelji na pravdi, istini, uzajamnosti, ravnopravnosti; nego na sili, moći, novcu i pravu jačega. Hrvati u BiH kao najstariji konstitutivni narod nisu ravnopravni s ostala dva naroda. Oni to svoje goruće pitanje žele riješiti demokratskim putom, kako bi živjeli u miru, ravnopravno s ostalim narodima. S druge strane, i BiH i Hrvatska su na putu u Europsku uniju. Samo, hoće li biti ravnopravne s ostalim državama članicama, ili se već događaju neke pogubne stvari: Obala rijeke i dijete u svitanje dana./ Gledalo je prema jugu i očito se nije bojalo./ Motrile su ga ptice, travke, sav okolni svijet/ a ono se nije dalo smesti u svome naumu./ Htjelo je na drugu stranu i tražilo načina./ Trzalo se samo na riječi koje su odjekivale brdima.// Dobro jutro, kolonijo, Dobro jutro,... Dobro...
Voli pjesnik svoju domovinu, u srcu je nosi. Voli je sve to više, jer je ranjiva, ranjena i nezaštićena. Njegova je domovina, jedno srce s dvije klijetke. I kada čitamo pjesme drukčijeg sadržaja, odmah prepoznajemo da ih je stvarala ista pjesnička ruka, grijalo isti srce, nadahnjivala, hranila i vodila ista ljubav. Pjesnik je sav u pjesmi, predaje joj se do kraja i ostatka. U posljednjem odjeljku zbirke puno je mirisa juga, mora, dozrelih plodova, svjetlosti i sjena, blagih molitava, uspomena na drage osobe, blagdanskih ugođaja, otajstvenih bdijenja, romona radosti i mira, kamena, drače i glazbe cvrčaka. Završna pjesma posvećena je Mostaru. Od Mostara je pošao, Mostaru se vraća. Proljeće je opet stiglo u Mostar, lipe mirišu, pjesnik prkosno gleda u lice oholih rušitelja koji su se sa svih strana sjatili i divljački podvikuju: naše, naše, a nije, ovo je tek samo naše, tvoje i moje. I dok Zvona zvone kod franjevaca i na katedrali, Neretva šumori i otječe put južnih strana.
Hrvatsko slovo, XII, 580, Zagreb, 2. lipnja 2006., str. 22.
