Miljenko Stojić, Dobro jutro, kolonijo, DHK HB – Dan, Mostar – Zagreb, 2006.

Piše: Đuro Vidmarović

Pjevati o političkim temama, biti tzv. angažirani pjesnik, znači emocionalno se doticati i suočavati s mutnim igrama moćnika, njihovim grubostima i lažima, koje imaju za posljedicu usmjeravanje sudbina cijelih ljudskih skupina pa i etnosa. To je težak i nezahvalan posao kojega se pjesnici ne prihvaćaju rado, osim onih što su svoje pero stavili u službu određene državne i ideološke promidžbe. A ipak, politika, sa svim svojim meandrima, ponornicama, kaljužama i živim blatom, ne može mimoići, niti mimoilazi pjesnike, dapače zaokuplja ih, izaziva i plaši. Hrvatsko pjesništvo kao duša malog i stoljećima tlačenog naroda, ispunjeno je takvim temama. Štoviše, najveća imena našeg Parnasa, od Marka Marulića, preko Mažuranića, Kranjčevića, Matoša, Nazora, Ujevića, Kaštelana i Krleže, do Slavka Mihalića, Zlatka Tomičića, Dragutina Tadijanovića, Anke Petričević i Antuna Šoljana pisala su o gorućim nacionalnim problemima, kao angažirani, domoljubivi i slobodoljubivi književnici.

Prilika je prisjetiti se antologije »U ovom strašnom času« Sanadera i Stamaća objavljene ratne 1992., u kojoj su se našli na okupu svi vodeći hrvatski pjesnici (ne jedino oni hrvatske etničke pripadnosti!), osudivši složno i snažno osvajača i iskazavši bezrezervnu vjeru u nacionalnu slobodu i državnu neovisnost. Danas se u sklopu tzv. zloglasnog »haaškog prekrajanja« suvremene hrvatske povijesti ovo djelo baca u zaborav. Pisac ovih redaka, kao svojedobni diplomat, smije svjedočiti da je prevođenjem navedene antologije na velike jezike, konkretno ruski i ukrajinski, u danom trenutku otvorio mnogima oči, a zatim i politička vrata. Naravno, rat je iza nas i pjesnici se obraćaju drugim temama.

Miljenko Stojić pripada maloj skupini hrvatskih pjesnika koji ne bježe od političkih refleksija, koji se ohrabrio postati »angažirani pjesnik«. Radi se o hercegovačkom redovniku-franjevcu i svećeniku, što već samo po sebi dovoljno govori o društvenoj i političkoj situaciji koja ga okružuje, o silnicama koje ga prožimaju, stanjima koja ga kao čovjeka i pjesnika plaše, rastužuju, ogorčuju, a to je sablast pretvaranja Hrvata u vlastitoj pradjedovskoj zemlji u kojoj žive »od stoljeća sedmog«, ponovo u nacionalnu i vjersku manjinu bez građanske i ljudske ravnopravnosti, kao što je bilo i tijekom 500 godina osmanlijske okupacije. Takve tendencije nisu fantazija. Ljudi ih osjećaju, ne mire se s njima, a kako ne mogu ništa promijeniti, mijenjaju mjesto boravka i napuštaju rodna ognjišta, iseljavaju se. Time se legalno vrši etničko čišćenje, što ga čak podupiru tzv. »zapadne demokracije«. Stojić je, kao svećenik, vjerojatno, u drukčijem položaju od kolega koji su poslom, političkim opredjeljenjem ili egzistencijalnom nesigurnošću ograničeni u rasponu tema, da ne kažemo u slobodi iznošenja vlastitih literarnih poruka, poglavito u sadašnje vrijeme, kad politika izbjegava naglašavati vrijednost domoljublja i rodoljublja, kao da ti prirodni osjećaji štete razvikanoj globalizaciji i tzv. europeizaciji. Kako se protiv nacionalnog u književnosti zalažu pisci lijeve orijentacije, potrebno ih je uvijek podsjećati na riječi Miroslava Krleže: Osjećaj narodnosti, kao i svi osjećaji, navire iz čovjeka, vlada njim, zanosi ga ili muči, i to se ne javlja, dakako, razumno nego osjećajno, nagonski neodređeno, mutno, emotivno! Ukoliko se takvi (sentimentalni) procesi imaju politički prevladati, ne smiju se prevladati policijskim administrativnim mjerama ni u kom slučaju. Narodnost, to su uspomene. (...)

Naslov Stojićeve knjige Dobro jutro, kolonijo kao sintagma odašilje snažnu emocionalno obojenu i politički oblikovanu poruku. Kolonija je, dakako, Bosna i Hercegovina u kojoj pjesnik živi, ali i Republika Hrvatska, jer pjesnik luči državu od domovine, odnosno državno-pravni od etničkog prostora. Zbirka je podijeljena na poglavlja: Ćuh vremena, Bat koraka, Prosvjetljenje i Kušam dotaknuti, a popraćena je recenzijama uglednih pjesnika i književnih znalaca Gojka Sušca i Borisa Domagoja Biletića.

Premda naslov na to upućuje, navedena zbirka nije isključivo obilježena političkim pjesničkim iskazima. Dio pjesama lirske su opservacije, reminiscencije, refleksije pjesnika uronjenog u bitna pitanja postojanja, Boga i čovjeka, smisla i besmisla, dobrote i zloće, vlastite biografije. Zbog toga su središnji pojmovi u knjizi Bog i narod, dobrota i zloća, sloboda i zatorništvo.

Još je jedna osobitost zbirke naglašen ironijski odmak prema temi. Ta ironija nije poza, nego više potreba čuvanja dostojanstva i digniteta, jer predmetno-tematska razina često je tako mučna da opravdava grube riječi pa i psovku. Treća je konstanta Stojićeva pjevanja ukupnost trajanja hrvatskog naroda na prostorima Domovine, u jedinstvu prošlosti i sadašnjosti. S tog je stajališta ovo i povijesno-pjesnički uvid u bolne točke nacionalnog bivanja, ispunjenog stradanjima bez kraja. Stoga prva pjesma, Netko nekad, završava ironijskim stihom koji oslikava tu povijesnu tragičnost: Kako je lijepo kad se život iz pepela diže!

Stojić kao fratar potvrđuje povijesnost koja obilježava njegov red, a to je jedinstvo s pukom u dobru i zlu, nebrojene žrtve zbog raznih okrutnih osvajača. Razumijemo pjesnika kada kaže:

moj me narod tuče u četo, u glavu ulazi.
Hoće da kažem odlučnu i hrabru riječ za njega.
(Pouka jednog slijepca)

Stojić očito ulogu pjesnika shvaća poput Kranjčevića. Osjećaj kako mu narod »u glavu ulazi« očito je snažan, jer u pjesmi Leptir isti osjećaj ponavlja u obliku: tutnji u mozgu.

Pjesnik - svećenik nije diplomat ni političar. Njegovo je oružje istina, neposredna, prava, životna, a tema koje se prihvatio politička je. Stoga osjeća poteškoću u kojoj se nalazi, pa čak i moguće zamke (»nagazne mine« - rekli bi naši suvremenici) zbog podvojenosti u vlastitoj osobi između svećeničkog poziva i pjesničke vokacije:

Moj je svijet drukčiji od ovoga,
ja ne znam trgovati, smješkati se,
stvari nazivam pravim imenom,
za one velike badava se borim.
(Riječi starog ratnika)

Stojić se grozi rata, poglavito strašnih prizora kad braća ratuju protiv braće. Netko je kriv za taj krvavi rat koji je razorio BiH, a teško je ranio i hrvatski narod. U svijetu ništa ne biva bez uzroka. Na političkoj razini, Stojić polazi od činjenice da su krivci, kako političari kažu, »međunarodni faktori«, a o tome zorno svjedoče sljedeći stihovi:

Rat su pustili kada su htjeli, rat su zaustavili kada su htjeli,
Krvav je to bio film za nas, za njih još jedan uobičajeni posao.
(Psalam, naš hrvatski)

Ili u pjesmi Na Badnju večer 2002.:

Herodi stoje sa strane, lukavo i budno motre.
(...)
Bog ne zaboravlja svoj nevoljni narod,
(...)
Hrvati san svoj snivaju, oni im ga ruše

Ili pak u pjesmi Trgu su oduzeli ime:

Trgu su oduzeli ime, ploče poskidali.
Njihove veličine nisu htjele naše, zajedničke,
Narod, kao i obično, nitko ništa pitao nije.
(...)
Trgu su oduzeli ime tamo neki probisvijeti.

Vrlo je zanimljivo pjesnikovo osjećanje Domovine, za nas u Hrvatskoj posebno znakovito i poučno:

Moja je domovina silno zbunjujuća.
Kad kažem lijepa Hrvatska,
kada kažem Bosna i Hercegovina,
ima ih koji ne razumiju što mislim.
Ne znam zaista kako im pomoći,
meni je, naime, sve potpuno jasno.
Ja samo jednu domovinu imam.
Zbog toga je čuvam kao svoje srce,
(Iz pjesme Mi se volimo)

Ili u pjesmi: Trgu su oduzeli ime:

Jedan, dva, tri... uči dijete, u seoskoj školi,
zbir jedan, domovina, i ništa više,
a država ima puno, shvaća ono to polako.

Isti motiv nalazimo u Godinama poslije:

Vukovar je tamo, a i tamo je ovamo, sve je to zajedno.
Dopusti Vukovare zato da te zagrlim, da te poljubim,
kao prijatelji sastat ćemo se i rastati u isto vrijeme.

Dok narod pjesnikov trpi nepravdu, dok ratni junaci vrše samoubojstva, sloboda se čini sve daljom, a povijest se kroji u tamnim hodnicima pentagrama.

U knjizi čitam o Haagu, o nama, o njima,
kakva je to povijest, tko nam je namijeni?
(Na Badnju večer 2002.)

Na početku smo dvadeset prvog stoljeća,
a za slobodu i dalje nesmiljeno robijamo,
tamo u tuđim dalekim zemljama
(Tri mudraca)

Tako nam slobode danas treba, sustavno nas robe,
a brat naš ne smije nam priteći u pomoć, braniti nas.
U tebe su oči naše uprte, Bože, izdržati nam pomozi.
(Psalam, naš hrvatski)

Ove jasne poruke izviru iz napaćenoga hrvatskog puka, iz pera pjesnika koji se, na način Tina Ujevića i Jure Kaštelana, snagom svoje riječi, etike, vjere i molitve usudio suprotstaviti nepravdi. Te pjesme nije napisao »propagandist« nekog »politbiroa«, ni piskaralo, već dobar pjesnik, pa su upravo zbog toga Stojićeve pjesme poruka tim »probisvijetima«, čak oružje na estetskoj, moralnoj i povijesnoj razini, snažnije od njihovoga. Pjesnici su nepobjedivi. Miljenko Stojić to zna i zato s pravom završava knjigu »čistom« lirskom, matoševski pasatističkom pjesmom U Mostaru mirišu lipe.

Ispod moga prozora ćutim kako mirišu lipe,
jer u Mostar je stiglo proljeće, sunce i vedrina,
ne znam kojim je povijesnim putovima putovalo,
znam samo da progovara kroz drvored, kroz lica,
pričekaj, gledaj kako se vedri, kako šumi blago

Miljenko Stojić pripada srednjoj generaciji hrvatskih književnika. Rođen je 1960. u Dragićini kod Međugorja. Autor je sedam pjesničkih zbirki, (među kojima je i knjiga izabranih stihova Prijatelji, Zagreb, 2000.), knjige kratkih priča, četiri knjige ogleda, pet knjiga slikovnica, triju knjiga prijevoda, te multimedijalnog djela Svetište Kraljice mira (Međugorje, 2000.). Zastupljen je u antologijama i učeničkim čitankama, a prevođen je i na strane jezike. Riječju, znatno ime književnog stvaralaštva Hrvata u BiH, ali i hrvatske književnosti kao cjeline, unutar hrvatskog etničkog i kulturnog prostora.

Zbirku Dobro jutro, kolonijo objavilo je Hrvatsko književno društvo Herceg-Bosna iz Mostara u suradnji sa zagrebačkim nakladnikom »Dan«. Potrebno je istaći nadahnute pogovore kolega Sušca i Biletića, ali i tehničku izradbu knjige, u tvrtki FRAM-ZIRAL iz Mostara.

Osvit, 3-4, Mostar, 2006., str. 216. – 222.