Miljenko Stojić, Dobro jutro, kolonijo, DHK HB – Dan, Mostar – Zagreb, 2006.
Piše: Branko Pilaš
Neki kažu da su pjesnici samo pusta tlapnja, da je to pričanje u prazno, a drugima su oni čuđenje u svijetu. Možda su oni prvi ponekad u pravu, ali mnogo su uvjerljiviji oni kojima su pjesnici čuđenje. I ne samo da su to nešto, običnim smrtnicima nedokučivo, nego su pjesnici snaga koja još više nadahnjuje svoj narod da brani i čuva svoje korijene, da čuvanjem svoje vjere brani svoju slobodu i da mu se rod ni pleme ne zatre. Imamo niz primjera iz povijesti hrvatske književnosti gdje je pjesnička riječ hrabrila i pomogla očuvati to naše u nama. Jedan od suvremenih hrvatskih pjesnika, koji je na tom putu hrvatske pjesničke riječi, svakako je i Miljenko Stojić.
Miljenko Stojić rođen je 1. lipnja 1960. u Dragićini kod Međugorja. Školovao se u Visokom, gdje je završio gimnaziju, a filozofiju i teologiju studirao je u Zagrebu, Sarajevu i Jeruzalemu. Na Sveučilištu Antonianum u Rimu postigao je licencijat iz teologije. Živi, radi i piše u Mostaru i Zagrebu, a putovao je cijelom Europom, Bliskim Istokom i Amerikom.
Stojić je afirmirani hrvatski književnik koji je svojom poezijom, pričama, aforizmima, književnim kritikama i brojnim stručnim radovima, ali i prevođenjem, sve više prisutan u raznim antologijama. Posebno treba istaknuti njegovo prisustvo u književnosti za djecu, što mu je otvorilo brojne stranice u čitankama i lektiri hrvatskoga naroda Bosne i Hercegovine, član je Društva hrvatskih književnika i dopredsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Kao svećenik vrlo je prisutan na raznim poljima djelovanja.
Dobro jutro, kolonijo zbirka je pjesama koja nam u pravom smislu riječi otkriva Stojića kao pjesnika, nasljednika onih hrvatskih pjesnika koji su svojom književnom riječju branili hrvatski narod, zastupali njegovo pravo na slobodu i vjeru, kao i na prostore koji mu stoljećima pripadaju. Zato s pravom recenzent o knjizi i u knjizi piše: »Pjesnik Miljenko Stojić živi i sa svima dijeli vjeru, srce, iznad svega pripadanje svom narodu i pragu koji ga je jednom u život zanjihao.« I u drugoj recenziji čitamo zapažanje Borisa Domagoja Biletića: »Stihovi Miljenka Stojića... osobit su znak svekolike hrvatske, poglavito pak hercegbosanske stvarnosti transponirane u pjesničku riječ, koja zatim stvarnost – zbiljotvornom književnom riječju osnažena postaje istaknuto podvučenom činjenicom odmaknutom od zgoljne realnosti što ju je nadahnula.«
Zbirka pjesama Dobro jutro, kolonijo splet je od četiri ciklusa, naslovljena istoimenom jedinom pjesmom iz ciklusa Prosvjetljenje. A upravo ta pjesma, u kojoj dominiraju neki novi ljudi, ali i starac i dijete, ima puno pravo najavljivanja zbirke u cjelini. I ciklusi pjesama naslovljeni Ćuh vremena, Bat koraka i Kušam dotaknuti omeđuju životne prostore naroda kojemu autor pripada. I ne samo to, Stojić slijedi taj svoj narod na njegovu trnovitu putu, on ga prati na svakom koraku i zajedno s tim narodom on proživljava sve njegove patnje koje ga u isto vrijeme i prožimaju, i rastužuju, ali mu daju i snagu u njegovu pjesničkom i cjelokupnom djelovanju. Sva ljepota pjesničke riječi, tople pjesničke riječi, kao da izvire iz samoga naroda. Nju možemo naći u stihu i otkrit ćemo stihom: »U Mostaru mirišu lipe. Jer... U Mostaru mirišu lipe i ptice udomljuju, / Neretva šumi i otječe ustrajno prema jugu, / a od tamo stiže toplina, bistrina i topao zov.« A ta toplina i taj topao zov struji svakim stihom ovoga pjesnika kojim zrači domoljublje izrečeno ljubavlju. Zato je njegova pjesma i tako bliska čovjeku sa svih strana.
Školske novine, 40, Zagreb, 12. prosinca 2006., str. 11.
